Piše: Bojana Šolaja

Ukoliko je tačno da je karakter naša sudbina, tada bismo se morali složiti da i mentalitet može biti naša sudbina, ukoliko se ne odnosimo aktivno prema njemu. Činjenica da ni na distanci od više od vijeka djela Branislava Nušića ne zastarijevaju i da, postavljena na scenu, i dalje nepogrešivo oslikavaju društvene odnose u domaćem kontekstu, može da znači dvije stvari. Prva mogućnost jeste da porijeklo grotesknih pojava u društvima sa naših prostora treba tražiti u nepopravljivosti domaćeg mentaliteta i odsustvu adekvatne refleksije koja bi ga kontrolisala i transformisala u pravcu stvaranja preduslova za humaniju i pravičniju zajednicu. Alternativni ugao gledanja bi bio da ipak nismo predaleko odmakli od Nušićevog vremena i da pravila igre koja su tada i kod nas i u svijetu bila na snazi, i dalje determinišu društvene tokove.

Lik iz Nušićevog komada „Pokojnik“ napominje u jednom dijalogu da ugled može imati samo onaj ko ima imovinu i novac, što je aksiom savremenog života oko kojeg bi se mogao uspostaviti globalni konsenzus, pod pretpostavkom da je još ostalo iskrenosti. Skloni bismo bili da vjerujemo da neprolazna aktuelnost Nušićevog stvaralaštva proizlazi iz kombinacije ova dva momenta. Otuda onaj koji svoje zemljake optužuje da su nosioci mana kojih nema negdje tamo preko prije nije svjestan da je nasjeo na jedan lukav pokušaj da se fenomeni koji proizlaze iz manjkavosti logike na kojoj sistem globalno počiva svale na pleća malog čovjeka, provincijalca, i njegove svakidašnje nesavršenosti. Saobrazno tome bi pogriješio i onaj koji bi vjerovao da su fenomeni koji zatičemo na domaćem tlu sasvim identični onima koje bismo mogli naći u drugim djelovima svijeta. Činjenica da se globalni fenomeni u različitim ambijentima „primaju“ na drugačije načine upravo i jesu potvrda postojanja narodnog etosa kao konstante koja u rvanju sa svim varijablama istorije na kraju uspijeva da ih zauzda i pod sebe podvede. Nušićeva djela, skloni smo da tvrdimo, upravo jesu potvrda neodvojivosti i neuništivosti oba momenta, od koji nas jedan čini sastavnim dijelom svijeta, a drugi nam u odnosu na njega daje jednu samo našu ličnu kartu.

Dva crnogorska pozorišta sezonu počela Nušićem

Nova pozorišna sezona u crnogorskim pozorištima počinje reaktuelizacijom Nušićevog stvaralaštva. Dok Crnogorsko narodno pozorište otvara sezonu premijerom predstave „Pokojnik“, u režiji Egona Savina i koprodukciji sa Centrom za kulturu Tivat, Nikšićko pozorište je na scenu postavilo predstavu „Narodni poslanik“, u režiji Gorana Bulajića i koprodukciji sa Centrom za kulturu Pljevlja. Moglo bi biti podložno analizi zašto dva pozorišta baš u ovom trenutku biraju da postave dva komada, te da li se naša društvena stvarnost do te mjere ogolila u svojoj grotesknosti da je ono što vidimo na sceni samo ogledalo te činjenice. Pored obnovljenog interesovanja za Branislava Nušića, ono što je zajedničko ovim dvijema predstavama je i činjenica da  u njima glumi mladi i talentovani glumac Stevan Vuković, koji je nakon premijere predstave „Pokojnik“ za Kombinat podijelio svoja zapažanja koja proizlaze iz oba kreativna procesa.

„Odabir umjetničkih produkcija da novu pozorišnu sezonu otvore Nušićevim komadima mislim da je prirodan slijed događaja kada neko želi da stavi akcenat na mentalitetsku i političku stvarnost Crne Gore. Kada uzmete u ruke bilo koju Nušićevu dramu jasno je da ne treba previše tragati za paralelom sa današnjim svijetom, što je olakšica u odabiru građenja repertoara, dok je sa druge strane velika odgovornost zbog načina postavljanja same drame i igranja iste.“, komentariše Vuković.

Budući da je učestvovao u oba projekta, Kombinat je interesovalo koje su specifičnosti u pristupu društvenoj stvarnosti kod ove dvije predstave, na šta Vuković odgovara da se kod Nušića, kao kod svih velikih klasika svjetske dramaturgije, ispituju se osnovne teme ljudskog postojanja i preživljavanja.

„Fenomeni koje Nušić tretira i stavlja u prvi plan jesu igra sa mentalitetskim devijacijama zaboravljenog malog čovjeka na našim prostorima. Smatram da Nušićeve drame ne bi izazvale reakciju u naprednim svjetskim civilizacijama, dok kod nas iz dana u dan dobijaju sve veću aktuelnost, možda čak izgledaju naivno u odnosu na okrutnu stvarnost koja nas okružuje. Sramno je prihvatiti da se od trenutka pisanja prve njegove drame 1883. godine društvena stvarnost nije promijenila niti načinila onaj prvi nesigurni korak ka nekoj svjetlijoj budućnosti.”, kritično će mladi glumac.

„Pokojnik“ – autentična slika palanačkih skorojevića

Komedija „Pokojnik“ poslednja je satirična komedija koju je Branislav Nušić napisao u sedamdesetoj godini života, i u njoj oštro osudio društvo u kojem vlada licemjerje, nemoral i preljuba. Ova komedija slovi za jedno od njegovih najautentičnijih i najuspješnijih djela. Pavle Zorić u pogovoru ovog djela primjećuje da se tu rasvjetljava mehanizam vlasti i ismijava ograničenost njenih predstavnika, te da pisac slika u karikaturalnim bojama činovničku hijerarhiju i ironično govori o plitkom malograđanskom mentalitetu skorojevića po palankama, željnih vlasti, uticaja, otmenosti.

Pokojnik je stoga, kako će primijetiti autor Sead Arnaut, i jedna od najjezgrovitijih Nušićevih komedija, jer to nije djelo koje izaziva samo smijeh. U promišljanju o ovome djelu, kako kaže, otkriva se sumorna misao o životu kao poprištu surovih obračuna, u kojem skupina negativaca udružuje svoje snage kako bi u laž utjerala jedinog istinoljubivog lika u ovome djelu. Odatle, kako Zorić primjećuje, „Pokojnik“ demantuje česte prigovore kritičara kako Nušić za predmet svojih komedija uzima obične stvari, te da nema snage da sažme karakteristične osobine svijeta koji prikazuje. U „Pokojniku“ je, naprotiv, društvena stvarnost jednog vremena naslikana u samoj svojoj srži. Zaplet, građen, kao i uvek neobično vešto, čini osnovu komedije – da je građansko društvo, u stvari, društvo koje počiva na egoizmu – zanimljivom i atraktivnom za gledaoce, ali nimalo ne umanjuje njenu oštrinu i njen sumorni ton. Jer, rijetko je kad Nušič bio tako ozbiljan kao u „Pokojniku“. Satirični elementi preovlađuju nad čisto humorističkim: čitajući ili gledajući na sceni ovo delo, mi na kraju osjjetimo gorčinu i sjetu. Pobjeda laži, gluposti i sile nad iskrenim traženjem istine, može samo da nas ražalosti i uzbudi, a ne nikako da nas razgali, kako primjećuje autor Arnaut.

Nušić provocira da izađemo iz mraka u kojem živimo

Nastavljajući razgovor sa Stevanom Vukovićem, ekipa Kombinata ga je upitala i da li su po njegovom ubjeđrenju nušićevski prizori u društvenoj stvarnosti samo prolazno stanje ili neminovnost života u građanskom društvu. Mladi glumac smatra da smo mi daleko od građanskog društva.

“Vjerovatno zvučim jako pesimistično, ali stvarno tako mislim. Politički predstavnici svakog dana izgovaraju već izlizane fraze o gradjanskom društvu i prosperitetu, dok moja generacija pa ni one prije nas nisu naučile kako se mijenja svijet, društvo ili sistem. Nemamo pojma o sredstvima ili instrumentima mijenjanja društva, imamo samo blijedu sliku demonstracija ili izlaska na ulicu. Nušić nas provocira, tako što ogoli društvenu realnost, dok se mi ušuškani u toploj mračnoj pozorišnoj sali smijemo malogradjanskom, provincijskom mraku koji se odvija na sceni ne shvatajući da živimo u istom.”, zapaža Vuković.

Kroz razgovor sa glumce smo pokušali da odgovorimo na pitanje kako da se načini preokret u takvoj društvenoj stvarnosti, koje su mu alternative, te kakvu ulogu tu može imati pozorište. Vuković u tom pogledu smatra da pozorište ne daje odgovore, već postavlja pitanja koja su vrijedna promišljanja i da se tu krije osnovna uloga pozorišta.

“Pitanje je koliko smo zreli da promišljamo o sebi i stvarnosti koja nas okružuje. Ako nam to promišljanje nije potrebno, onda ni pozorište nema svrhu. Kada kao društvo budemo imali potrebu za razvijanjem, pozorište će biti prva destinacija koju ćemo posjećivati.”, predviđa Vuković.

Činjenica da u predstavi “Pokojnik” glumi mladog perspektivnog novinarka koji umije da učini da “crno postane bijelo” nas je navela da zatražimo i njegovo mišljenje u pogledu toga koliko ovakva slika novinara korespondira sa realnom slikom ove profesije i kako da se novinarstvo vrati istini. Mladi glumac daje relevantan odgovor za vrijeme postistine u kojem živimo.

“Dok god je interes u laži a ne u istini, ta se slika neće mijenjati.”