U životu svakog čovjeka, koji se zadržao u ovoj dimenziji dovoljno dugo, dogodi se trenutak kada shvati da više nije dijete. Ključna riječ djetinjstva – otvorenost. Ključna riječ odraslog doba  – oprez. Ključna riječ onoga što stoji između njih – grč. Dijete koje se pretvara u odraslu osobu prepoznaćete po povezu preko očiju. Ono ne može da ne vidi opasnost, ali odbija da djela u skladu sa njom u želji da se zadrži u slatkom zagrljaju apsoluta. Odrastao čovjek u njemu vidi zlonamjernost svijeta koji opredmećuje i instrumentalizuje sve što je ljupko. Dijete, uprkos tome, želi da sačuva “sjaj u travi” po cijenu pristanka da služi onima koji samovolju zovu slobodom. Osjećajući da na svoj život-u-medijumu-ljubavi od drugog dobija odgovor koji manifestuje život-u-medijumu-eksploatacije, a žudeći istovremeno za simetričnom relacijom, ono strada. Kada dođe do dna iza kojeg je odustajanje od bivstvovanja, ono biva obuzeto nagonom za samoodržanjem koji ga tjera da se otrijezni iz svoje dječačke opijenosti i skoči u odraslost. Biti odrastao znači biti oprezan i ne otvarati svoje biće drugima bez iscrpne provjere njihovih namjera. Živjeti kao odrasla osoba u savremenom društvu znači beskrajno provjeravati, a ipak na kraju biti namagarčen. Kako se nositi sa tim stanjem, pokušavamo ove sedmice da otkrijemo kroz odgovore Aleksandra Dragićevića u okviru rubrike Riječ nedelje.

POSJETA

“Visoki zvaničnik – insert EU, SAD, VB itd here – u posjeti Crnoj Gori” ili “Premijer, ministar/ka, poslanik/ca u posjeti – insert Brisel, Kijev, Vašington here” su naslovi koje možemo pročitati svakog dana. I onda se zapitamo šta neko misli o nama, ili šta će nam novo reći pri toj posjeti? Zapitamo se i kakve će nam to vijesti donijeti iz inostranstva naši zvaničnici? Na kraju se obično sve svodi na isto – par dana medijske pompe, iščekivanja, mnogo generičkih saopštanja o pravom putu, o borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije ali se suštinski ništa nikada ne promijeni jer nije dovoljno samo poći u posjetu i nešto reći, već i živjeti i osjećati to što pričaš. 

Pojam posjeta u nekoj utopijskoj Crnoj Gori vezao bi se za političke “elite” koje su u konstantnim posjetama lokalnim zajednicama, koji se upoznaju sa problemima iz prve ruke, imaju vremena i volje da saslušaju građane koji su ih birali a da kasnije i učine nešto da unaprijede uslove života i rade ono za šta su dosta dobro plaćeni. Kod nas se te posjete svode na predizborne kampanje ili na PR u slučaju elementarne nepogode, protesta i tome slično. Volio bih da na portalima ugledam naslov “Premijer/ministar posjetio mještane sela Tepca, koji već 25 dana blokiraju put ka kanjonu Tare”, ali “toga filma nećemo gledati”. 

AMERIKA

Prva asocijacija bila bi da je poslije pola vijeka, Vrhovni sud Sjedinjenih Država ukinuo ustavno pravo na abortus. Amerika je zemlja prava i obespravljenih, mogućnosti i nemogućnosti i zemlja čuda. Zemlja u kojoj u određenim saveznim državama ne možeš kupiti pivo (osim u specijalizovanim prodavnicama) ali možeš kupiti pištolj i municiju kao da kupuješ kilogram šargarepe. 

Druga asocijacija su kamioni i selidbe. Od 2018 Crnu Goru je napustilo na desetine mojih prijatelja i poznanika, mahom su otišli za Ameriku da voze kamione ili da rade selidbe. Kršni i pametni crnogorski momci, često sa godinama iskustva  u privatnom sektoru, sa par diploma okačenih na zidu kući kod staramajke, odlučili su da im je isplativije i pametnije da nose klavire sa osmog sprata u Bronksu, ili da američkim prostranstvima voze kamione, nego da im najbolje godine života prolaze čekajući da dođe do promjene. I kao što su Crnogorci između dva rata prije tačno 100 godina, da bi preživjeli i prehranili porodice, odlazili za Ameriku da rade u rudnicima, tako danas odlaze da voze kamione i rade selidbe. Drugačiji vremenski period, malo drugačije okolnosti ali je Amerika “gdje je nekad bila”. 

GORIVO

Porast cijena goriva je sreća u nesreći. Građani polako shvataju i prihvataju da ne moraju 100 metara do prodavnice autom, nego može se i pješke ili bickilom. Shvatili su i da možeš jedan dan ti da voziš do posla a drugi kolega/inica, ili može vas 4oro jednim autom na posao. Gorivo je luksuz za obične građane, to nam je i prije bilo jasno. Ali nije luksuz za veliki broj državnih službenika koji vikendom iskoriste besplatno gorivo plaćeno od strane svih građana, da siđu do mora, ili da prevezu šuri kupus jer što bi štedio kad to “država” sipa? Čak je i premijer apelovao da državni službenici/funkcioneri spuste malo loptu i parkiraju službena auta van radnog vremena. Pa su državni službenici odlučili da neće baš ići na najposjećenije plaže službenim vozilima, manje posjećene plaže manja šansa da ih neko primjeti, fotografiše ili se pobuni. U krajnjem slučaju zašto bi se i bunili? To je njima njihova borba dala… 

DIREKTNA DEMOKRATIJA

Često pomislim kako bi lijepo bilo glasati za osobu a ne za partijske liste koje sastavljaju partijski lideri negdje uz gambore i čivas. Sastavljaju liste na kojim se ne nalaze najpametniji, najsposobniji ili najobrazovaniji već najposlušniji po mogućnosti sa što manje radnog i životnog iskustva i bez ikakve vizije i naravno sa što manje hrabrosti da kažu da je nešto pogrešno u partijskom uređenju ili postupanju “lidera”. Uvijek mi je smiješno kada “narodni” poslanici daju izjavu “nas su birali građani”… Nijesu! Izabrao te je partijski lider jer mu nije potrebna tvoja glava već ruka da podigneš kad ti se kaže, da ne talasaš previše i radiš u korist partije a ne građana a ti mu zbog toga duguješ jer da nijesi poslanik bio bi na birou ili bi kao obični smrtnici radio 80 sati nedeljno za minimalac. 

Kada se glasa sa osobu onda ta osoba podnosi odgovornost, u sadašnjem sistemu tu odgovornost podnosi “partija”. Jer, znaš, partija je kriva što zakoni nijesu usvojeni, što nemamo viziju razvoja i što lutamo. A kada partija “podnese” odgovornost, eventualno nestane sa političke scene, onda recikliramo političare i partijske lidere i tako u krug. Garantujem da 90% građana Crne Gore neće prepoznati 50% poslanika u slučaju da ih vide na ulici, to su obično oni što nikada ne progovaraju samo dižu ruku kad treba. 

ELEKTROPRIVREDA

Vesele sedamdesete… Nevjerovatno je da su ljudi koji tamo rade decenijama, a i novi koji su došli ostali na istom stepenu razvoja, i da nemaju viziju već iz mrtvih dižu projekte od prije 50 godina. Projekte koji su štetni, devastiraju kako prirodu tako i lokalne zajednice, a postoji hiljadu i jedna alternativa. Ali za te alternative mora se znati drugi jezik, mora se ponešto pročitati, eventualno o svom trošku otići na putovanje ili predavanje… I umjesto da gledamo budućnost i budemo budućnost na javnim raspravama nam iz EPCG pričaju o razvoju turizma. Mislim da je to jedinstven slučaj u svijetu da elektroenergetska kompanija energetski projekat predstavlja kao turistički a onda isprazne akumulaciona jezera prije nego je i sezona počela. Valjda to dobijemo kada kompanijama upravljaju partijski kadrovi. 

FRESKA

Ranko Krivokapić 

SEZONA

Sezona je bila kao Godo za vrijeme kovida, čekali smo je ali nije došla. Sezona je kao mitska pojava ili mitsko biće. Dolazi i odlazi, od njenog uspjeha zavisi uspjeh svih nas, što duže traje to je i nama bolje. Ali kao što je naš prapredak ukrotio vatru, vodu i zemlju, mi nikada nijesmo naučili kako da ukrotimo sezonu. Kako da je produžimo, da je učinimo podnošljivom za turiste i za građane Crne Gore i kako da od nje svi imamo benefit. Za dvije pune godine pandemije nije učinjeno ništa da se unaprijedi putna infrastruktura a mogli smo mnogo da uradimo dok nije bilo turista i gužvi, nijesmo unaprijedili poljoprivredu i proizvodnju pa sada, kao i prije, prodajemo stolice i krevete i uvozne proizvode pa se dobar dio tog novca koji sezona donese, odlije iz Crne Gore. Nijesmo organizovali obuke sezonske radne snage pa sad muku mučimo kako da sezonu dočekamo i ispratimo. 

Sezona je za turističke radnike simbol mukotrpnog rada i vrijeme bez odmora, a za dobar dio građana koji se turizmom ne bave –  sezona je onaj dio godine kada provode 3-4 sata zaglavljeni u saobraćaju i ne mogu da priušte da se rashlade u moru ili na planini. Cilj za sledećih desetak godina treba da nam bude kako da ukrotimo i pripitomomimo sezonu, a to se može sa mnogo rada i još više znanja. 

PRIRODA

Priroda je naša budućnost. Tako bih najkraće mogao da objasnim salvu osjećanja kada nahrupe kada pomislim na prirodu, na ono što ona predstavlja. Pogotovo dok početkom jula imamo ogromne vrućine, dok je temperatura kod nas na sjeveru 5-6 stepeni veća od prosjeka i dok su padavine 60% manje od prosjeka. Kada kažemo priroda ne možemo da ne pomislimo na generacije koje dolaze i šta je to što im ostavljamo. Kakvo je naše mikro okruženje, država, kontinent i planeta? Naša je obaveza, dužnost i naša svrha da sačuvamo sve što je moguće sačuvati jer priroda bez nas može ali mi bez prirode nemamo ni minimalnu šansu za opstankom. 

I umjesto da u Crnoj Gori radimo na edukaciji, da pripremamo generacije za ono što dolazi, da se izborimo sa klimatskom krizom, mi smo primorani da svoju energiju trošimo u beskonačnim borbama za očuvanje pitke vode, šuma, pašnjaka. Trošimo energiju da objasnimo ljudima bez vizije da postoje načini da prostor i prirodu sačuvamo. Problem je što su ti načini često jako kompleksni za um zarobljen u 1970. godini. Problem je što ti načini ne donose brzu i laku dobit kao recimo proizvodnja peleta ili pravljenje hidrocentrala. Ali na kraju krajeva, to je njihov problem. Mi moramo istrajati kao društvo.