Čovjek je rijetko, zapravo jedino biće na ovoj planeti koje uvijek živi “u budućnosti”. Maltene sve što radimo, svaka naša misao i osjećanje u sebi nosi jednu klicu onoga što će biti posle. Čak i sada, dok pišem ovaj tekst, makar dio mojih misli ide u ono što ću raditi kasnije, šta ću raditi večeras, koji su mi planovi za sjutra i tako dalje. Vašeg ljubimca, recimo, možete naučiti mnogim stvarima, ali nikako ne biste umjeli da mu objasnite šta je to “sjutra”, jer bića instinkta žive u momentu, a čovjek, kao biće budućnosti je jedinstven. Samim tim je još jedinstvenije kada razmišljamo o iskustvima koja učine da budemo “u momentu”, koja kroz sjećanja proživljavamo unazad, koja su nas formirala.
Takvi događaji mahom spadaju u stvari intime i odrastanja, priče prijateljstva, ljubavi, putovanja, obrazovanja. Kada razmišljamo o tome ko smo danas, šta nas je sve formiralo, uglavnom nalazimo ovakva iskustva ali pored njih nalazimo i događaje – koncerte, utakmice, predstave, filmske projekcije, zbivanja iz kulture i zabave, stvari koje su organizovane iz potpuno drugih pobuda a koje su nas istovremeno učinile ljudima kakvim smo danas. Za moju generaciju, festival Exit je jedno od takvih zbivanja i zato, kroz sve svoje promjene i varijante, zauzima jedno neobično mjesto.
Exit Festival, od momenta kada je iz protestnog prerastao u komercijalni muzički događaj je bez sumnje jedan od najvećih zabavnih događaja na ovim prostorima. Tome su doprinijeli protestni počeci u godini kada je Slobodan Milošević pao na izborima, lokacija Petrovaradinske tvrđave, ali naravno i muzički velikani koje smo imali prilike da čujemo. Svi ti doživljaji čine da zaboravimo komercijalnu prirodu koja stoji u festivalskoj osnovi, zaboravljamo da je i to jedno mjesto konzumerizma, da smo na njega potrošili veliki i teško zarađeni novac. Prosto, stvar je u tome da je istinski vrijedilo “zamijeniti” određen dio naših radnih sati za ta četiri dana u godini u kojima se svaki put mnogo toga desilo.
Za mene, to je mjesto gdje sam sa mnogim prijateljima imao priliku da vidim takva muzička imena kao što su Igi Pop i Henri Rolins, Franc Ferdinand i Apokaliptika, Slejer i Nik Kejv, Pekinška patka i KUD Idijoti. Izvođači iz različitih epoha, različitih žanrova od kojih je svaki ostavio jedan lijep trag, oslikao neke divne dane, uzvisio neka dobra prijateljstva. Ove godine, post-pandemijske, malo šta ima na Exitu što zaista volim (ali eto nam opet Nik Kejva da nam predstavi genijalni album Carnage), ali ću sa velikim zadovoljstvom ponovo poći na tvrđavu. Možda i tim ponovnim odlascima varamo sebe da smo mlađi nego što jesmo, da možemo i dalje da izdržimo 12 sati muzike četiri dana zaredom, ali to nije ni bitno. Nije bitna ni cijena (samo da ne čuju organizatori) jer formativnim iskustvima prosto nema naljepnice sa barkodom. Tako živimo unazad kako bi smo mogli biti zdraviji unaprijed.
