Pišu: Vladimir Jovanović, Aleksandar Novović

Vidljivije je, više nego ikad, da se izbori i politička prevlast dobijaju na nekoj drugoj adresi i pristankom nekog drugog, a ne građana Crne Gore. Predsjednik i premijer biju svoje bitke izvan granica Crne Gore boreći se za naklonost ,,majke Crkve“ i ,,tate“ NATO-a.

,,Mi ćemo se truditi da kohabitaciju držimo na visokom nivou, a svaki pokušaj ometanja će ići na štetu Đukanovića. Kohabitacija će ili funkcionisati ili ćemo imati novog predsjednika”, izjavio je Abazović kao potpredsjednik 42. Vlade Crne Gore, uvjeravajući javnost da će tadašnja Vlada i parlamentarna većina izaći na kraj sa Đukanovićem i njegovim režimom.

Sada, nakon godinu dana nemamo novog predsjednika države, niti oslabljen njegov lični politički i parapolitički (underground) uticaj, ali imamo novog premijera. Ovog puta pomenuti Abazović, koji je poslije smjene Vlade na kojoj je insistirao, institucionalnu kohabitaciju započeo onim ,,istorijskim“ rukovanjem sa Đukanovićem, ne tako šeretski nasmijan kako ga je crnogorska javnost navikla. 

Iz protekle kohabitacije je, gle ironije, predsjednik države izašao kao pobjednik nad premijerom, između ostalog, zahvaljujući vicepremijeru. Aktuelna kohabitacija između institucije predsjednika države i predsjednika Vlade će se lomiti preko leđa građana, a trka ka prevlasti, ali i borbi za naklonost ,,tradicionalnih partnera“ započela je žestoko. 

Iako partija predsjednika države daje (manjinsku) podršku sadašnjoj Vladi, uočljivo je da predsjednik i premijer Crne Gore nisu sinhronizovani u svom djelovanju prema međunarodnim partnerima. Možda djelanja ne izgledaju isto, ali motivacije jesu. Usmjereni ka saradnji sa NATO paktom i ka integracijama u EU, i  jedan i drugi svoja djelovanja prevashodno usmjeravaju na jačanju svojih pozicija u međunarodnoj zajednici. 

Dakle, iako izgledaju kao ,,rogovi u vreći“, sa aspekta ,,ideologija“ koje zastupaju,  može se reći da je ovo jedna vrlo ,,tijesna“ kohabitacija gdje se jedino mimoilaženje predsjednika i premijera ogleda u tome ko će prvi, na uštrb državne suverenosti, dobiti poene kod ,,tradicionalnih međunarodnih partenra“.

Đukanović kao dugogodisnji partner Zapada sada traži netradicionalne metode koristeći globalnu situaciju da pošalje svoju poruku, ali i utiče na goruća pitanja u zemlji,  dok sa druge strane Abazović pokušava da se drži standarnog kursa koji je nekad bio svojstven Đukanoviću. 

Međutim, u duhu ove borbe, ono što možemo izdvojiti kao kuriozitet, ali i komičnu epizodu su pravci u kojima ova dva političara djelaju: nenajavljena posjeta predsjednika Đukanovića Vaseljenskoj patrijaršiji i Abazovićev razgovor sa predsjednikom Ukrajine, Volodimirom Zelenskim. 

Jedan (ponovo) u sakralne vode, drugi u svjetovne, sa ratnom tematikom.

Kako i zašto je Đukanović posjetio vaseljenskog Patrijarha i šta to sve može da znači u kontekstu crnogorskog političkog trenutka, tema je za neko drugo mjesto. Međutim, nije na odmet osvrnuti se da u javnosti, tim povodom, dominira samo štura konstatacija da je jedan svetovni ,,vladar“ posjetom crkvi pogazio principe sekularnosti. Takođe, mnogi se prisjećaju Đukanovićevog ateizma i konfrontacije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, te postavljaju pitanje koji je politički trik sada u pitanju.

Ono što su mediji izvijestili je da je Đukanović ovom posjetom riješio dva zadatka za sebe: ukazao na dobre odnose i, kako je naveo „istorijske veze između Majke crkve i crnogorske države“ nanovo potencirajući njegov lični značaj na suverenističkom putu Crne Gore. Drugi zadatk, još bitniji za priču o kohabitaciji, jeste ukazivanje da, kao dugogodišnji partner Zapada i dalje ima kapaciteta tj. autoriteta u spoljnoj politici Crne Gore. Tim prije što je posjeta patrijarhu bila navodno privatne prirode.

U svakom slučaju javnost nije dobila dublje odgovore.

Na drugoj strani, svjedoci smo da se i Abazović u duhu borbe odlučio na ,,spektakularan“ potez: telefonski razgovor sa predsjednikom Ukrajine. 

Zelenski već mjesecima, kao pravi showman ostvaruje bezbroj video obraćanja institucijama EU i nacionalnim parlamentima, kao i telefonske razgovore sa bitnim adresama u NATO-u i EU. 

Premijer Abazović je veoma dovitljivo, obavljajući telefonski razgovor sa Zelenskim, sebe stavio u prvi plan, ne samo u Crnoj Gori, i time ukazao kako je i on ažuran i posvećen partner NATO-a i EU jer je, kao i mnogi bitniji političari, uzeo učešće u rijaliti šou ,,Razgovarati putem telefona sa Zelenskim“. 

On je u razgovoru iskazao nadu da će „Ukrajina dobiti status kandidata za ulazak u EU“, a nudeći pomoć Ukrajini, zapravo je tražio za sebe u njegovom pozicioniranju na sceni međunarodne i domaće politike.

Ako Abazović ode na put u Kijev, štafeta u evro-atlanskim integracijama ide u njegove ruke. 

S obzirom na to da trenutna kohabitacija premijer – predsjednik ima refleksije na spoljni politički kurs zemlje, biće interesantno posmatrati i odnos prema Otvorenom Balkanu i eventualnom pristupanju Crne Gore ovoj regionalnoj inicijativi. Dok Abazović zagovara da je otvoreni Balkan dobra adresa za Crnu Goru, Đukanovic iznosi određeni skepticizam.

U svakom slučaju, kohabitacioni taj brejk, Đukanović i Abazović odlučili su da riješe na planu spoljne politike, najmanje se fokusirajući na trenutno stanje u državi. Time je vidljivije, više nego ikad, da se izbori i politička prevlast, dobijaju na nekoj drugoj adresi i i pristankom nekog drugog, a ne građana Crne Gore.