Piše: Ognjen Roćenović

Nekadašnja Jugoslavija, kao i današnja Ukrajina, nalaze se na granici gdje se sukobljavaju dvije nepomirljive kulture, kao što se novozavjetni Lazar, interpretiran perom Borislava Pekića u knjizi Vreme čuda, našao na raskrsnici – granici dva doba, granici stare i nove ere.

,,Komšijin zid kad gori, to je i tvoja briga“.
Lukrecije

Vidim da se u javnosti polagano, sve više, nameće narativ o sličnosti između rata u Ukrajini i rata u Bosni i Hercegovini, u smislu da su obje zemlje napadnute spolja. Međutim, ja, kao izbjeglica, izgnanik iz Bosne – neko kome je tamo izgorio stan, čijem su dedi nakon Dejtonskog sporazuma oduzeli kuću i zemlju; neko kome je prvi dan rata poginuo ujak, moram vam reći da se tamo desio građanski rat u kojem su sve tri strane jednako postradale i međusobno napadale – iznutra.

Ako pričamo o agresiji spolja, paravojne jedinice su ulazile sa teritorije Srbije, jednako kao i sa teritorije Hrvatske, ali i teritorija država sa Bliskog istoka. Sem toga, vojne intervencije je izvršio i NATO, bombardovanjem određenih položaja.

Dakle, u Bosni i Hercegovini se desio građanski rat, u kom su najviše učestvovali sami građani te zemlje, mnogi nevoljno, mobilisani od strane tri vojske.

Bosna i Hercegovina, kao i cijeli region, poslužila je kao poligon na kome se odigrava vječni rat između Zapada i Istoka, i svi mi zajedno: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, kao i svi ostali građani, bili smo samo žrtve rata vođenog između ,,Velikih sila“, kakav se sada odvija u Ukrajini. Zbog svega navedenog, ja kao čovjek koji je ratom lično pogođen, ne mogu da se svrstam ni na čiju stranu u ratu u Ukrajini, kao što ne mogu da se svrstam ni na čiju stranu u nekadašnjem ratu u Bosni i Hercegovini. 

Zapravo, ja se svrstavam na stranu običnog čovjeka, žrtve rata, koji se, ne svojom voljom, našao na raskrsnici, na granici između dva svijeta, između dvije vatre, kao u Pekićevoj pripovijeci Odbrana i poslednji dani.

Naime, u pomenutoj priči, spasilac na Dunavu, u vremenu II Svjetskog rata, ugledao je čovjeka koji se davi, skočio u vodu i spasio ga. Međutim, ispostavilo se da je taj spašeni bio neki visoki njemački oficir, pa su spasioca pozvali na proslavu, slikali ga za nacistički časopis i uručili mu orden časti. Kad je Treći rajh propao, kada su došli komunisti, upravo tom spasiocu, sudili su za veleizdaju, za saradnju sa okupatorom, a on je samo spašavao ljude. On je samo obavljao svoj naizgled bezazlen posao. Ali avaj, nema na Balkanu ničeg bezazlenog. ,,Srbija je velika tajna“, reče nam Desanka Maksimović u pjesmi ,,Spomen na ustanak“.

Nekadašnja Jugoslavija, kao i današnja Ukrajina, nalaze se na granici gdje se sukobljavaju dvije nepomirljive kulture, kao što se Novozavjetni Lazar, interpretiran perom pominjanog Borislava Pekića u knjizi Vreme čuda, našao na raskrsnici – granici dva doba, granici stare i nove ere, Starog i Novog zavjeta, pa mu je subnina bila da ga sadukeji ubijaju kamenovanjem, zato što je jedne večeri ugostio Hrista koji je za njega bio neznanac, da bi ga potom Hrist, nakon četiri dana provedena u grobu vaskrsao.

Međutim, sadukeji, da bi porekli vaskrsenje, ponovo ga ubijaju, pa ga Spasitelj ponovo oživljava. I tako, više puta.

Nakon drugog, trećeg vaskrsnuća, kad se sav smlavljen i smožden vratio kući, navodi Pekić: ,,Bilo je izvesno da ga sadukeji neće ostaviti u životu, kao što je bilo izvesno da ga hrišćani neće pustiti da umre. On je postao veličanstveno poprište bitke za spasenje sveta. Njegovo jadno, staračko, izmrvljeno telo, koje je u ravnoj meri iskusilo bolove umiranja i bolove ponovnog rađanja, tako da ih je jedva razlikovao, beše postalo savremena dolina o koju su se gazeći otimali: nekada vojska Izrailjaca i Filistejaca, danas sadukeja i hrišćana, sjutra ko zna čija“.

Navedene Pekićeve riječi vrlo precizno opisuju poziciju, kako našeg regiona, tako i Ukrajine: Na ovoj razmeđi dvije kulture, vječito nas jedni ubijaju, a drugi vaskrsavaju, ili nas isti i ubijaju i vaskrsavaju, i tako je bilo oduvijek, a bojim se da će biti i zauvijek.

Uglavnom, na kraju, nesrećni Lazar, u Pekićevoj interpretaciji, moli svoga slugu da ga spali, da ga pretvori u pepeo, kako ga više niko ne bi mogao ni ubijati ni oživljavati. Tako smo mi, kao danas Ukrajina, juče Sirija ili Irak, bezbroj puta bili pretvarani u pepeo, u ratu koji se vodio, i koji se vječno vodi između starog i Vrlog novog svijeta i, nikad ne znamo kada će nam lomača ponovo biti pripravljena, niti kada će nam omča biti stegnuta oko vrata.