Izgubila je život boreći se za prava urođenika, životnu sredinu i rodna prava, stajući na put investitorskom lobiju i lokalnim tajkunima. Berta je danas simbol borbe za domorodačka, ekološka i rodna prava. Simbolično, vodila je ovu bitku iz malog planinskog grada La Esperanza (Nada) u Hondurasu.

Osmi mart je dobar povod da se oda priznanje aktivistkinjama širom svijeta, koje se bore ili su izgubile živote u borbi za bolji svijet. Za ovu priliku, kada osmi mart dočekujemo u vrijeme naglašenog femicida i sve neophodnije borbe za životni prostor – koji gubimo pod silom investicija i betonizacije – primjereno je prisjetiti se života, djela i legata Berte Kaseres, ekološke aktivistkinje iz Hondurasa, ali i borkinje za rodna prava i prava indogenih naroda u latinskoj Americi.

Berta Isabel Kaseres Flores je bila ekološka aktivistkinja, domorodačka vođa i suosnivač i koordinator Savjeta narodnih i domorodačkih organizacija Hondurasa. Osvojila je Goldmanovu nagradu za životnu sredinu 2015. godine ,,za „kampanju na lokalnom nivou koja je uspješno izvršila pritisak na najvećeg svetskog graditelja brana da se povuče iz brane Agua Zarca“, u Rio Gualkarku.

Kada je odbranila rijeke od najezde investitora, 2016. godine, pobjedu je platila životom. Ubijena je iste godine, trećeg marta, u svom domu od strane naoružanih atentatora, oko 01:00 sat ujutro.

Smatra se da je atentat izvršen u znak odmazde zbog njenog angažmana u odbrani prava autohtonih i ekoloških prava, te osudi kršenja ljudskih prava od strane velikih razvojnih projekata u Hondurasu.

Nedelju dana prije nego će stradati, Berta je na konferenciji za novinare osudila ubistvo četiri lidera njene zajednice, kao i prijetnje njoj i drugim aktivistima za ljudska prava i zaštitu životne sredine.

Da je postojao izvjestan plan o njenoj egzekuciji, potvrdilo je i svjedočenje bivšeg vojnika, iz specijalnih jedinica vojske Hondurasa, koje su obučavale SAD. On je izjavio da je Bertino ime bilo na njihovoj listi za likvidaciju mjesecima prije njenog ubistva.

Kratka biografija

Berta Kaseres je rođena u narodu Lenca u La Esperanzi (Honduras), dominantnoj starosjedjelačkoj grupi u jugozapadnom dijelu zemlje. Odrastala sedamdesetih – u vrijeme građanskih nemira i nasilja u Centralnoj Americi – a kako je i njena majka bila društveni aktivista i humanista, za Bertu je bilo logično da će nastaviti istim putem.

Još od 1993. godine, kada je kao studentska aktivistkinja počela da se bavi društvenim problemima,  učestvovala je u osnivanju Savjeta narodnih i starosjedilačkih organizacija Hondurasa (COPINH), organizacije koja podržava prava starosjedilaca u Hondurasu.

Kroz svoj veoma posvećeni aktivizam vodila je kampanje o širokom spektru pitanja, uključujući proteste protiv nelegalne sječe šuma, ekspanzivnih vlasnika plantaža i prisustva američkih vojnih baza na zemljištu Lenca.

Podržavala je feminizam, LGBT prava, a pogotovo se bavila pitanjima prava indogenih naroda, braneći njihovu zemlju od multinacionalnih kompanija i velikih plantaža.

Njen aktivizam, iako dominantno ekološki, bio je mnogo kompleksniji. Borila se za odbranu prirode kao čovjekovog doma; za pripadnike plemenskih naroda i njihova prava; odbranu žena u svijetu patrijarhata i kapitalizma…

Borba protiv hidroelektrana

Aktuelno pitanje izgradnje hidroelektrana kod nas, kao i devastacija životne sredine mogu zainteresovati javnost za temu ultimativnog građanskog angažmana, koji je prevazišao granice ekološkog aktivizma. Berta je, u ovoj borbi, izgubila život, ali je, makar trenutno odbranivši rijeku i zemlju autohtonih naroda, postala simbol uloge žene u društvu i, svakako, ostavila legat borbe za prava urođenika i zdravu životnu sredinu.

Priča oko hidroelektrana počinje 2006. godine kada je grupa domorodaca Lenca, iz Rio Blanka, zatražila od Kaseres da istraži dolazak građevinske opreme i mašina u njihovu oblast. Ona je, nakon detaljnog istraživanja problema, obavijestila zajednicu da se sprema veliki projekat zajedničkog ulaganja kineske kompanije Sinohidro, Međunarodne finansijske korporacije Svjetske banke i honduraške kompanije Desarrollos Energeticos, SA. Planovi pomenutih kompanija subili izgradnja serije četiri hidroelektrane na reci Gvalkark.

Po podacima koje je Kaseres dala na uvid javnosti, projektanti su prekršili međunarodno pravo tako što su propustili da se konsultuju sa lokalnim stanovništvom o projektu. Lenca zajednica je bila zabrinuta da će brane ugroziti njihov pristup vodi, hrani i materijalima za ljekove i, samim tim, ugroziti njihov tradicionalni način života.

Kaseres je zajedno sa zajednicom radila na pokretanju protestne kampanje, organizovala pravne radnje i sastanke zajednice protiv projekta da bi, na kraju, cijeli taj slučaj predala Međuameričkoj komisiji za ljudska prava.

Od 2013. je predvodiila lokalnu zajednicu u jednogodišnjem protestu na gradilištu mHE, kako bi spriječili kompanije da pristupe zemljištu. Bili su veoma riješeni da istraju u cilju očuvanja rijeke, pa su ih službenici obezbjeđenja redovno uklanjali sa lokacije, a jednom prilikom je i vojska Hondurasa otvorila vatru na demonstrante, ubivši jednog člana COPINH-a i ranivši trojicu.

Primjena sila od strane krupnog kapitala nije ostala na tome. Članovi pokreta za očuvanje rijeka su  prijavili redovne prijetnje i uznemiravanje od strane zaposlenih u kompaniji, obezbeđenja i vojske. U maju 2014. članovi COPINH-a su napadnuti u dva odvojena incidenta u kojima su dva člana poginula, a trojica teško povrijeđena.

Krajem 2013. i Sinohidro i Međunarodna finansijska korporacija povukli su se iz projekta zbog protesta COPINH-a. Desarrollos Energeticos (DESA) je, međutim, nastavio da premješta gradilište na drugu lokaciju – kako bi izbjegao blokadu, a zvaničnici su podnijeli krivične prijave protiv Kaseres i još dvojice domorodačkih lidera zbog, kako je navedeno, njihovog učešća u protestu koje je, navodno, podsticalo druge da nanesu štetu kompaniji.

U odgovoru na optužbe, Amnesti internešenal je naveo da bi ih, ukoliko bi aktivisti bili zatvoreni, ova organizacija smatrala zatvorenicima savjesti. Desetine regionalnih i međunarodnih organizacija pozvale su vladu Hondurasa da prestane da kriminalizuje odbranu ljudskih prava i da istraži prijetnje braniteljima ljudskih prava.

Tokom naredne dvije godine, Berta i drugi članovi COPINH-a bili su sve više uznemiravani, da su čak na njih i više puta pucali pripadnici honduraške vojske – koji su štitili branu.

Bertu to nije odvratilo od borbe. Znala je da ima posla sa nasilnim ljudima, kojima je život malo važan, pa je poslala svoju djecu da studiraju u Argentini i Meksiku, tako da se ne mogu koristiti kao ,,pioni“ da dođu do nje.

U aprilu, 2015. godine, Berta i COPINH su dobili Goldmanovu nagradu za svoj rad u odbrani prava na zemljište i životnu sredinu.

Dana 20. februara 2016. više od 100 demonstranata je privedeno od strane obezbjeđenja – dok su protestovali, a pretnje njihovoj organizaciji su počele da rastu.

Nekoliko dana kasnije, 3. marta, napadači su ubili Bertu.

Bertino ubistvo je bila poruka: „Ako progovoriš, platićeš životom“. Ujedno, to je poruka koja je dostavljena na desetine, ako ne i stotine puta u Hondurasu, zemlji od samo 8 miliona stanovnika koja je, kako možemo vidjeti i na tragičnom Bertinom primjeru, jedna od najopasnijih država po društvene i ekološke aktiviste.

Ipak, njena borba živi, a Bertin lik je često na transparentma i muralima u Hondurasu i ostatku latinske Amerike.