piše: Bojana Šolaja

Znam da ga se sjećaš. To je onaj dječak koji ti je poklonio malu porcelansku kutiju za nakit u koju si jedne večeri odlučila da odložiš kožne ogrlice koje si nekada nosila umjesto lične karte, obećavši sebi da ih nećeš nositi ponovo. Još se sjećaš da je tada samo njegov poljubac u čelo mogao da ti ulije sigurnost. Ponekad krišom priznaš sebi da nesigurnosti koje su u tebi izazvale njegove nepažljive riječi  još nisi uspjela da eliminišeš. Češće samo pokušavaš da zaboraviš kako te je gurao od sebe da ga ne gledaš onakvog, otimao ti cigaretu iz ruke iako svakako nisi namjeravala da je zapališ. Trudiš se svakog dana da oprostiš sebi grube riječi koje si mu posljednji put rekla, i njemu koji je izmanipulisao tobom i taj posljednji put. Možda vaš odnos nije bio savršen i možda su tvoje drugarice s pravom mislile da nije dobar za tebe, ali imali ste samo petnaest godina i bio ti je najbolji drug… i više od toga. Danas ti je žao što nisi rekla njegovoj majci sve što si znala, jer to bi ga možda spasilo. Ali, bila si zavisna od euforije koju osjećaš dok te prati kući poslije škole i stvarno, stvarno nisi mogla da dozvoliš da više nikad ne dobiješ taj poljubac u čelo. Bio je tvoj ‘alter ego’, ono što si mogla postati da nisi odabrala drugu krajnost. Odustati od njega značilo je dići ruke od onog djeteta koje još plače u tebi. Iritiralo te je što te ispravlja kad slučajno nepravilno upotrijebiš riječ ‘zadnji’ umjesto ‘posljednji’. Bolje je vladao gramatikom od tebe, a riječi su oduvijek bile tvoj teren. I sada ti se tresu prsti dok ovo pišeš, jer možda će pročitati i naći neku grešku. Osim one očite da ponovo misliš i pišeš o njemu poslije toliko redova koje jeste i nije vidio, čuo i čitao. Zbilja, zaluta li ikad među tvoje tekstove i pomisli: “To je ona djevojčica kojoj sam onomad prijetio da ću joj buditi komšije anti-serenadama za nju komponovanim”? Da li je dovoljno trijezan za to? I ništa od ovoga se ne bi otvorilo u tvojoj glavi da prije par sedmica nisi upoznala nju – Ru Benet. Baš ona te je vratila na mjesto sa kojeg si davno otišla. Hajde sad, podigni taj poklopac…

Euforija romantizuje zavisnost, krijumčarenje psihoaktivnih supstanci, nasilne veze…?

Sem Levinson, dakle, hrabro (a neki bi rekli i mahnito) kreira seriju “Euforija” inspirisanu njegovom mladalačkom zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, proširujući tu centralnu temu na probleme koji se uočavaju čim se malo zagrebe ispod površine tinejdžerskog života.

Otprilike, kao kad podignete kamen i ispod njega ničim izazvani nađete mravinjak. Pitanje koje sam postavila sebi nakon što sam za par dana odgledala obje sezone nije naročito originalno, jer ga, lako je primijetiti, postavlja sva svjetska javnost koja gleda ovu hit seriju. Radi se, naime, o sljedećem. Da li ovaj serijal romantizuje neprihvatljive oblike ponašanja i u izvjesnom smislu ih, nemajući izvorno tu namjeru, promoviše? Ili, interpretirano riječima nekog ko je bio u okruženju ljudi kakva je Ru Benet, radi se o pitanju da li je ova serija snimana tako da one koji su iz tog mraka izašli navede da se u njega vrate, a da onima koji su mladi, osjetljivi i neprilagođeni pokaže da treba da koriste opijate da bi to troje zajedno njihovim vršnjacima na kraju ipak bilo ‘kul’.

Sa druge strane, moglo bi se desiti da oni koji su im bliski pomisle da ne smiju biti kao Džuls, nego istrajati u podršci čak i onda kada to znači da će potonuti zajedno sa njima. Stvar ne stoji tako dobro ni sa drugim likovima koji su prikazani u seriji. Trougao Kesi, Medi i Nejta ilustruje djevojke potčinjene manipulativnom i nasilnom momku, ali tako da nekako na kraju ipak potajno opravdavamo svakog od njih ponaosob, a sa njima i sebe ako bi se slučajno našli u sličnoj poziciji. Konačno, postoji li iko ko je odgledao seriju odolivši Fezu? Ali, ako ga nazovemo pravim imenom, on je ‘visoko moralan’ distributer psihoaktivnih supstanci. Ima li većeg paradoksa?!

Gdje se desila greška i ima li je uopšte?

Autori serije će u svoju odbranu reći da njihov projekat nema namjeru da romantizuje, već upravo da demonizuje fenomene o kojima je riječ. Međutim, kako to u kontekstu savremene kulturne industrije i biva, i ovaj projekat je na kraju postao nesvjesni(?) podržavalac onoga protiv čega ustaje. Čak i sam autor Levinson priznaje da ga suočavanje sa prošlošću tokom rada na seriji stavlja u ambivalentnu poziciju spram nje. Otuda nije neobično niti pogrešno pretpostaviti da će se nešto slično dogoditi onima koji gledaju njegovo djelo i saživljavaju se sa njegovim likovima. Međutim, ta činjenica ne otima pravo gledaocu da kaže da se pred njim nalazi, gotovo sasvim izvjesno, najbolje ostvarenje koje tematizuje život srednjoškolaca tokom dužeg vremenskog perioda.

Ako imamo razloga da kritikujemo “Euforiju”, to su onda oni isti razlozi zbog kojih se i prije pola vijeka kritikovao film “Kum”. Slično kao autor ovog kinematografskog ostvarenja, i Kopola je želio da kroz prikaz mafije napravi kritiku američkog kapitalističkog društva. Na kraju, postigao je samo to da Majkl kao alegorija tog društvenog posrnuća pobroji sve simpatije publike. Tako su i likovi i njihovi problemi koje slika Levinson dobili našu naklonost zato što pokazuju živote srednjoškolaca onakvim kakav jeste. To više nije do neukusa banalan raspjevani “High School Musical”, pa ni, poslije ove serije se jasno vidi, ipak ružičasti “Sex Education”, već prije njihova suprotnost.

Reklo bi se da nije samo ovaj epilog jedina sličnost između “Kuma” i “Euforije”. Kao što Kopola koristi rituale poput vjenčanja ili krštenja kao površinu ispod koje se istovremeno dešvaju zločini, tako i autor “Euforije” koristi žurke, ringišpile i sve ostalo što aludira na vedrinu mladosti, kao podlogu na kojoj stoji sve ono što mladost u savremenom kontekstu zapravo jeste. Levinson pogađa u središte stvari kada pokazuje da su sve zamke u koje mladi upadaju isprogramirane od strane sistema koji kasnije te upade sankcioniše. Zapravo, ispod prividne brige za buduće generacije krije se samo briga oko proizvodnje poslušnika i korisnika.

“Moraš vjerovati u poeziju”

Upotrebu psihoaktivnih supstanci Levinson iz prve ruke tumači kao nadomiještanje za izostanak smisla tj. kao posljedicu duhovne praznine koja se unutar jednog do srži u materijalizam i ropstvo ogrezlog društva ne može popuniti. “Droga nije riješenje, ali može stvarati osjećaj kao da jeste”, kaže Ru na jednom mjestu.

Šta onda jeste rješenje? Jedan mogući odgovor u razgovoru sa Ru Benet daje Ali, izliječeni zavisnik.

“Svako bori jednu revoluciju za drugom. Nikada nisam mislio da ću vidjeti ovoliko revolucija u svom životu. Revolucije se vode i dobijaju tako brzo da ljudi nemaju vremena ni da prihvate promjenu, zato što, jeste li čuli? Dolazi nova revolucija!

Predvidjeli su šta vam se sviđa, uhvatili vas u zamku. Mislite da se ovdje borite u revoluciji, a američka banka je na vašoj strani? Mani me toga! Prava revolucija nema svoje zaštitnike. Jednostavno je. Istinska Revolucija, a ne ona brza, ne ona moderna, nego prava jebena revolucija, je u svojoj osnovi duhovna revolucija. Potpuni preokret nečijih prioriteta, ubjeđenja i načina života. I ponovno samoizgrađivanje u duhu. Morate oživjeti novog Boga, ili bogove, ali imperativ je vjerovati u nešto. Nešto veće od vas samih.”

Ostaje pitanje da li smo za takvu revoluciju zaista spremni ili nas i ova serija, zajedno sa mnogim drugima sličnog tipa, nagovarajući nas na nju, zapravo od nje odvlači i gura u još veće duhovno poniranje. 

Akt odluke je uvijek akt vjere, kako otprilike kaže mislilac. Jeste li spremni za taj skok?

A ti, mili moj, stari prijatelju? 

Još vjerujem da se može svirati sa jednom žicom na gitari…