Piše: Bojana Šolaja
Crnogorski simfonijski orkestar (CSO) je svoj prvi koncert u ovoj godini imao 11. februara u Muzičkom centru Crne Gore, pod upravom gostujućeg šefa-dirigenta Mladena Tarbuka. Drugi koncert u ovoj godini održan je 22. februara, takođe pod Tarbukovom upravom. Na posljednjem koncertu, publika je imala priliku da čuje djela Čajkovskog u D-duru, koncert za violinu i orkestar. Neposredno prije nedavno održanog zbivanja Kombinat je razgovarao sa vođom drugih violina u CSO, Milenom Rajković. Violinistkinja je sa nama podijelila ne samo njene utiske o statusu klasične muzike u savremenom kontekstu u Crnoj Gori i načinu na koji je pandemija uticala na rad Orkestra, već nam je pustila da zavirimo u perspektivu iz koje sagledava svijet i svoj odnos prema umjetnosti.

K: Crnogorski simfornijski orkestar je 11. februara u Muzičkom centru imao svoj prvi koncert ove godine. Šta je ovo veče učinilo posebnom?
M.R.: Puno toga. Orkestar se, prije svega, vratio u formu. Radimo punom parom, a ovo veče svakako će ostati upamćeno jer smo ga podijelili sa našim sjajnim pijanistom Bojanom Martinovićem, izvodeći 5. Betovenov klavirski koncert.
K: Šta je ono na čemu Crnogorski simfonijski orkestar trenutno radi? Šta možemo očekivati od vas u narednom periodu?
M.R.: CSO priprema koncert sa našim proslavljenim violinistom Romanom Simovićem. Na programu je čuveni violinski koncert P. I. Čajkovskog i Simfonijski plesovi S. Rahmanjinova. Za naredni period, dolaze nam gostujući dirigenti sa interesantnim i zahtjevnim programima.

K: Koliko ste zadovoljni masovnošću publike koja prati koncerte Crnogorskog simfonijskog orkestra?
M.R.: Protekli period je pandemija korona virusa „dirigovala“ i našim orkestrom, nažalost. Brojni koncerti su otkazani, ponešto se radilo i online. Sada se publika ponovo vraća na naše nastupe.
K: Koliko je podgorička publika generalno muzički obrazovana i otvorena za muzička iskustva koja nisu vašarskog tipa?
M.R.: Kao i u svakom gradu, svuda, uopšteno govoreći, svako pronađe ono što želi da sluša.
K: Kako vidite budućnost klasične muzike u savremenom dobu?
M.R.: Sigurna sam da za umjetnost, muziku naročito, treba vremena, zalaganja, velikog rada… Želim da vjerujem da nam to vrijeme tek predstoji.

K: Koliko je pandemija uticala na rad Crnogorskog simfonijskog orkestra u prethodne dvije godine?
M.R.: Kao što sam kazala, brojni nastupi su se otkazali, iako smo imali želju i entuzijazam, dali smo svoj maksimum da održimo kontinuitet u sviranju, što je u pomenutom periodu bilo zaista teško.
K: Koliko ste zadovoljni radom Orkestra otkako ste njegova članica? Gdje je naš orkestar u kvalitativnom smislu u odnosu na evropske kulturne centre i šta mislite da bi bilo potrebno unaprijediti kako bi dobili još bolji kvalitet?
M.R.: Sa CSO sam od samog početka, 2007 godine.. Orkestar je živ organizam, na sceni je 70 ljudi i sve mora da funkcioniše kao jedno tijelo. CSO je prešao raznovrstan program, brojne premijere, gostovanja… Zato je i nezahvalno porediti se sa drugima, ne samo zbog relativno mladog staža, već i zbog uslova koji su neophodni da bi se jedan orkestar razvijao.
Potrebna su ulaganja u kadrove, instrumente, turneje..

K: Kada bi morali da izvodite jednu kompoziciju do kraja života, koja bi to bila?
M.R.: Veliki je spisak takvih kompozicija. Nema mjesta za nabrajanje..
K: Ko je po vašem sudu najbolji kompozitor svih vremena?
M.R.: Uh… teško pitanje..
K: Koja je razlika između subjektivnog doživljaja nastupanja u orkestru i solo? A u životu?
M.R.: U grupi, odnosno sekciji, svakako je djelo lakše izvoditi. Tu je odgovornost zajednička, ali nas onda i uspjeh više ispunjava. Solo nastupi nose svoju izuzetnost i težinu. Oni su „rezervisani“ za teške ljude (smijeh)..šalim se..to su umjetnici koji to zaista znaju da iznesu.
K: Koji violinista je uticao na vaš rad?
M.R.: Osim mog dragog profesora, Vitalija Gulijčuka, slušala sam i još uvjek to radim, razne izvođače. Od svakog ponešto može da se usvoji, primijeni..
K: Kada bi zvuk violine bio osjećanje, koje bi to osjećanje bilo?
M.R.: I poslije 30 godina sviranja violine, i dalje osjećanje neizvjesnosti i iščekivanja. Vrlo često i sreće i euforije, a onda slijedi zatišje..

K: Kada bi violina mogla da govori, koje bi riječi izlazile preko njenih usana?
M.R.: Kaže, vjerovatno „Pusti me da počinem malo!“
K: Gdje biste do kraja karijere voljeli da zasvirate?
M.R.: Hmm… a gdje ne bih?!
K: Šta se u ovom trenutku nalazi na vašoj plejlisti?
M.R.: “Išli smo u Afriku“
K: Šta nerado priznajete da se nalazi na vašoj plejlisti?
M.R.: Upravo to!
K: Šta svirate kada ste tužni? A kada ste srećni?

M.R.: Profesionalni muzičar i roditelj nema bas neko vrijeme na raspolaganju… uglavnom je to trenutni repertoar koji radim sa orkestrom.
K: Koji koncert ćete zauvijek pamtiti?
M.R.: Nadam se neki budući…

Kombinat










