piše: Bojana Moškov

Ako ste se ikada zapitali u kojoj mjeri je dozvoljeno širenje sadržaja na društvenim mrežama, onda sam sigurna da znate da je to teško pitanje, a podjednako teško je i pronaći odgovor koji je kompromis između prava na izražavanje i potrebe za cenzurom.  

Činjenica je da su društvene mreže trenutno najvažnije i najefikasnije sredstvo masovne komunikacije: bilo koje vijesti, bilo da su to vijesti ili čiste informacije, digitalni svijet pamti, filtrira i širi, u kojem zajednica ima mogućnost to da zna i u većini slučajeva, da komentariše.

Ajd’ ovako, koliko vam se puta dogodilo da čitate neke objave uticajnih političara koji izražavaju svoj stav o situaciju u zemlji ili da na Facebook zidu vidite određeni broj objava koje “naprave” sažetak vijesti toga dana?

Društvene mreže su postale izlog stvarnosti, svojevrsni direktan prenos svijeta koji je aktivan 24/7 gdje je glavni cilj “obavijestiti ljude”. Obavijestiti ljude šta se dešava, gdje ste, sa kim ste, ali prije svega, obavijestiti ljude šta mislite. I ovdje dolazimo do presudne tačke, koja drastično komplikuje komunikativnu moć društvenih mreža: kako odrediti šta je ispravno misliti (ili dijeliti), a šta ne?

Socijalna cenzura

Kada postoji veliki broj društvenih mreža, onda postoji i veliki broj pravila. Tačnije, moguće je uočiti da ne postoji jedinstveno pravilo koje diktira uzroke koji dovedu do cenzure postova, jer svaka društvena mreža ima drugačiju politiku privatnosti koja je povezana sa sadržajem.

Metode cenzure se takođe razlikuju i od zemlje o kojoj pričamo: poznato je da u Kini sloboda izražavanja (uključujući i putem društvenih mreža) ozbiljno ograničena, do te mjere da kazne za širenje ilegalnog sadržaja dostižu i sedam godina zatvora.

U svakom slučaju, metode cenzurisanja na “glavnim” društvenim mrežama su otprilike ovakve:

Facebook – protokol protiv lažnih vijesti ove društvene mreže je posebno strog. Zapravo se ova mreža godinama bori protiv širenja neprimjerenog i netačnog sadržaja, zbog čega se smjernice o cenzuri svake godine ažuriraju i povećavaju. 

U skladu sa politikom Facebook-a, postoji 5 vrsta sadržaja koji se cenzuriše: nasilje, depresivni sadržaj, sigurnost (ukoliko je nekome ugrožena), integritet i autentičnost, poštovanje intelektualne svojine. Ako objava spada u jednu od ovih kategorija, automatski se pokreće cenzura i objave se uklanjaju.

Instagram: i na ovoj društvenoj mreži postoje jasna i definisana pravila koja njegovim kreatorima nameću stroge uloge. Cenzurisani sadržaj se klasifikuje na zabranjeni i cenzurisani: u prvom slučaju radi se o sadržaju koji je suprotan “dekoru” koji se automatski uklanja sa Instagrama. U drugom slučaju, korisnik se uputi na sva ograničenja koja je prešao, ali koja iako nisu preporučljiva, nisu zabranjena. 

U ovom drugom slučaju, uredba predviđa da se takve objave ne prikazuju lako na stranici “explore”. Zapravo, oni imaju malu vidljivost i pojavljuju se uvijek “na dnu”.

Twitter: prema pravilima o osjetljivom sadržaju, strogo je zabranjeno objavljivanje sadržaja koji podstiče mržnju i nasilje, seksualno nasilje, ili sadržaj koji je protiv pravila bezbjednosti i civilizacije. U ovim slučajevima, Tviter označi objavu kao “osjetljivu”, privremeno blokirajući nalog osobe koja ga je objavila, dok se ne dogodi da objava bude uklonjena.

U drugim slučajevima, Tvitter interveniše direktnim uklanjanjem netačnog/neprimjerenog sadržaja i, u najekstremnijim situacijama, trajnim obustavljanjem pristupa društvenoj mreži korisniku koji je sadržaj objavio.

Slučaj Trump

Ostajući na teritoriji Tvitera, činjenica da je nekoliko tvitova/objava bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa cenzurisano od strane društvene mreže jer su, iz jednog ili drugog razloga, smatrani izuzetno zavaravajućim i izazivali su senzaciju u medijima širom svijeta, neprikladnu senzaciju, posebno jer potiču od ličnosti koja u tom momentu ima veliki globalni uticaj. 

Prvi Trampov zabranjen tvit jeste onaj od 27. maja 2020. godine, koji se odnosio na glasanje poštom kao način za američke predsjedničke izbore, gdje je rečeno da je Tramp širio netačne i lažne informacije.

Kada je Tramp izjavio na Tviteru da su djeca imuna na zarazu koronavirusom, optužen je za kršenje politike Tvitera u borbi protiv dezinformacija o koronavirusu i zbog toga je njegov tvit bio označen kao neosnovan i opasan.

Ukratko, sukob između Trampa i cenzure na Tviteru toliko se zahuktao da je bivši američki predsjednik u jednom momentu zaprijetio da će „ugasiti Tviter i sve one društvene mreže koje bojkotuju slobodu izražavanja“, tvrdeći da ometaju predsjedničku kampanju i, uopštenije, slobodu izražavanja. 

Ali, da li smo sigurni da u ovom slučaju cenzura zaista ograničava tu slobodu? 

Zakerberg (vlasnik Facebook-a) je u intervjuu za Fox rekao: “Iako društvene mreže možda nisu uvijek arbitar za sve što je rečeno, mislim da izbor vlasti da cenzuriše platformu jer je zabrinuta zbog svoje cenzure – nije prava reakcija”.

Zakerberg je ove godine, 7. januara, objavio da će Trampovi nalozi na Facebook-u i Instagramu biti blokirani na neodređeno vrijeme, bar do inauguracije novog predsjednika i da će obezbijediti prelazak u Bajdenovu Vladu mirnim i poštovanim putem. Ova odluka je uslijedila nakon što je grupa ljudi upala u zgradu Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, nakon čega je Tramp tim demonstrantima pružio podršku preko društvenih mreža.

Turska: Zakon o antisocijalnim medijima 

Turska vlada na čelu sa Erdoganom usvojila je ono što je nazvano „zakonom o socijalnim medijima“. Vlada sada ima veću kontrolu nad gigantima kao što su Facebook, Tvitter i Instagram. Za svakog od njih mora biti imenovan pravni zastupnik turske nacionalnosti sa zadatkom da provjeri sadržaj i, ako su u suprotnosti sa turskim propisima, izvrši cenzuru. 

Po novom zakonu koji je na snazi od oktobra, društvene mreže s više od milion jedinstvenih veza dnevno, poput Twittera i Facebooka, moraju da imaju predstavnika u Turskoj i da se povinuju sudovima koji traže uklanjanje nekog sadržaja.  U slučaju nepoštovanja, platformama prijete novčane kazne do 30 miliona turskih lira (tri miliona eura), zabrana sticanja prihoda oglašavanjem i smanjenje opsega. Organizacije za ljudska prava i slobodu medija okarakterisale su ovaj zakon kao cenzuru.

Kompanije Facebook, LinkedIn, YouTube, TikTok i DailyMotion su izbjegle kazne jer su se složile da imenuju predstavnike u Turskoj. Oko 60 miliona ljudi u Turskoj koristi društvene mreže.

Turska je na taj način stegla pesnicu o vječitom pitanju cenzure, efektivno proglasivši kraj potpune slobode izražavanja na društvenim mrežama u zemlji. 

Ali ko najviše pati? Svakako informacija. 

Tačnije, prelaskom društvenih medija u ruke države, čak i pravo na neutralne i nezainteresovane informacije pretrpjeće veliku štetu, ograničavajući mogućnost građana da pristupaju vijestima nezavisnim od vladine ideologije. 

Ukratko, između cenzure i slobode izražavanja, uloga glavnih trenutnih komunikacionih kanala ili društvenih medija postaje sve komplikovanija i presudnija. Sposobnost da se korisnicima garantuje mogućnost slobodnog izražavanja mišljenja, bilo da se radi o politici, ekonomiji ili ideologiji, sukobi, s jedne strane, sa potrebom da se moderira ton i ne dovede do dezinformacija, a sa druge, sa potrebom da se pridržava pravila konzervativnih i strogih vlada. 

Ostaviću vas sa pitanjem: u kojoj mjeri nametanje propisa na društvenim mrežama odgovara zaštiti društva, a u kojoj mjeri dovodi do gušenja slobode izražavanja?