Odmetnem se tako
iza teških paravana i prašnjavih zavjesa pozorišne realnosti
i njenih iluzija.
Uđem u slobodu.
Osjetim kruženje energije u prirodi, što zovemo procesom
života i smrti.

Zanesen opojnim mirisima i melodijom, slušam životnu priču
drveća i stijenja:
o davnim zimama, oštrim, preživljenim poplavama
i nezapamćenoj suši…
O kako je lijepa i uzvišena
ta sloboda.
Puštati korjenje ka srcu Zemlje,
a rukama kao granjem grliti nebesa
i sezati ka zvijezdama.

O kako je samo lagan
i malen taj prauzrok
apsolutne sreće:
mazit’ se sa Suncem,
ljubiti sa kišom
i plesati sa vjetrovima;
rasut kao prah koji se upija do same srži, suštine postojanja, gdje postajemo jedno i ti i ja,
svjesni cjeline,
ali ne i jedno drugoga.