Skoro 800 hiljada ljudi godišnje sebi oduzme život, a broj onih koji pokušaju je višestruko veći. Samoubistvo je treći po učestalosti uzrok smrti za uzrast od 15 do 19 godina. U Crnoj Gori godišnje se izvrši 110 samoubistava, što je 35% više nego na početku vijeka kada je društvo tek izašlo iz svih užasa koje su sa sobom nosile devedesete.

Prenosimo tekst američkog ljekara Aleksa Likermana u kom je klasifikovao razloge zbog kojih ljudi izvršavaju samoubistva:

Iako nikada nisam izgubio prijatelja ili člana porodice zbog samoubistva, izgubio sam pacijenta. Međutim, poznajem veliki broj ljudi koji su doživjeli samoubistva bliskih osoba. S obzirom na to koliko je gubitak pacijenta uticao na mene, samo sam mogao da zamislim šta su ovi ljudi doživjeli. Bol pomijašana sa krivicom, ljutnjom i žaljenjem stvara gorko piće čiji ukus se teško ispira iz usta i nakon mnogo mjeseci ili čak godina.

Jedno pitanje koje su svi postavili bez izuzetka je jednostavno: zašto? Zašto su njihov prijatelj, dijete, roditelj, supružnik ili brat ili sestra oduzeli sebi život? Čak i kada se nađe poruka o razlozima, pitanja obično ostaju: da, osjećali su se dovoljno očajno da žele da umru, ali zašto su to osjećali? Čovjekovo samoubistvo često iznenadi ljude koje ostavlja iza sebe (samo naglašavajući njihovu krivicu zbog toga što nisu vidjeli da to dolazi).

Ljudi koji su preživjeli pokušaje samoubistva posvjedočili su da ne žele toliko umrijeti koliko da prestanu živjeti, neobična dihotomija, ali ipak valjana. Da je postojala neka “srednja zona” između života i smrti, neka druga alternativa smrti, to bi bio izbor većine njih. Radi svih onih koji ovo čitaju i koji su možda bili ostavljeni nečijim samoubistvom, želim da opišem kako sam ja obučen da razmišljam o razlozima zbog kojih ljudi izvršavaju samoubistva. Nisu tako intuitivni kao što većina misli.

Uopšte, ljudi izvršavaju samoubistvo iz šest razloga:

Depresija

Ovo je, bez sumnje, najčešći razlog zbog kojeg ljudi umiru samoubistvom. Teška depresija skoro uvijek je praćena prožimajućim osećajem patnje, kao i ubjeđenjem da je bjekstvo iz nje nemoguće. Egzistencijalni bol često postaje previše za ljude sa jakom depresijom. Stanje depresije ometa njihovo razmišljanje, omogućavajući idejama poput „Svima bi bilo bolje bez mene“ da dobiju racionalni smisao. Ne treba ih kriviti za takve iskrivljene misli ništa više nego srčane bolesnik za bol u grudima; to je jednostavno priroda njihove bolesti. Pošto je depresija, kao što svi znamo, gotovo uvijek izlječliva, svi bi trebalo da težimo prepoznavanju njene prisutnosti kod bliskih osoba. Često ljudi pate s depresijom tiho, planirajući samoubistvo a da niko za to ne sazna. Uprkos tome što u razgovoru stvara neprijatnost, direktno pitanje o samoubilačkim mislima, po mom iskustvu, gotovo uvek rezultira iskrenim odgovorim kod osoba sa depresijom. Ako sumnjate da bi neko mogao biti depresivan, nemojte dozvoliti da vas tendencija poricanja mogućnosti samoubilačke ideje kod te osobe spriječi da je otvoreno pitate o tome.

Psihotični poremećaji

Zlonamjerni unutrašnji glasovi često iz nerazumljivih razloga naređuju samouništavanje. Psihozu je mnogo teže maskirati nego depresiju, a po mnogima je možda i tragičnije stanje. Učestalost šizofrenije u svijetu iznosi 1 procenat i često pogađa inače zdrave, uspješne ljude. Šizofrenici takođe najčešće mogu slobodno govoriti o glasovima koji im naređuju da se ubiju, a takođe, po mom iskustvu, daju iskrene odgovore o razmišljanjima o samoubistvu ako su direktno pitani. Šizofrenija se takođe liječi i obično je terapija obavezna za ove ljude kako bi uopšte mogli da funkcionišu. Neliječena ili slabo liječena psihoza skoro uvijek zahtijeva prijem u bolnicu sve dok glasovi ne izgube komandnu moć.

Impulsivnost

Najčešće pod uticajem droge i alkohola, neki ljudi osjete veliku količinu samosažaljenja i sentimentalnosti i impulsivno pokušaju da okončaju sopstveni život. Trijezni i smireni, ovi ljudi se obično osećaju posramljeno. Kajanje je često istinito, ali da li će ikada pokušati samoubistvo ponovo je nepredvidljivo. Možda će pokušati ponovo već sledeći put kad budu pod uticajem psihoaktivnih supstanci, ili više nikada u životu. Stoga prijem u bolnicu nije praksa. Zloupotreba supstanci i osnovni razlozi za nju su kod ovih ljudi glavni problem kojim se treba maksimalno pozabaviti.

Vape za pomoć

Ne znajući kako drugačije da je dobiju neki ljudi kao poslednjem vapaju za pomoć pribjegavaju samoubistvu. Ti ljudi obično ne žele da umru, ali žele pokazati onima oko sebe da im nije dobro. Često ne veruju da će umrijeti, nekada biraju metode za koje ne misle da ih mogu ubiti kako bi skrenuli pažnju na svoje probleme, ali ponekad su tragično dezinformisani. Na primjer, mlada tinejdžerka koja trpi istinski nemir jer se osjeća usamljeno ili se upustila u razornu svađu sa svojim roditeljima, može da popije flašu Tilenola – ne shvatajući da u dovoljnim dozama Tilenol izaziva nepovratno oštećenje jetre. Gledao sam više tinejdžera kako umiru na intezivnoj njezi danima nakon trovanja, kada ih je kajanje već izliječilo od njihove želje da umru i postignut je njihov istinski cilj da upozore one koji su im bliski na njihovu nevolju

Imaju filozofsku želju da umru

Odluka na smrt samoubistvom za neke zasniva se na racionalnoj odluci, često motivisanoj postojanjem bolne terminalne bolesti za koju ne postoji lijek. Ti ljudi nisu depresivni, psihotični, impulsivni i ne vape za pomoć. Pokušavaju da preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom i ublaže svoje patnje, što se obično može učiniti samo smrću. Oni često gledaju na svoj izbor da umru samoubistvom kao način da skrate umiranje koje će se dogoditi bez obzira na to. Prema mom ličnom mišljenju, ako takve ljude procijeni kvalifikovan stručnjak koji pouzdano može isključiti druge razloge zbog kojih žele samoubistvo, tim ljudima treba dozvoliti da umru svojom željom.

Greškom

Ovo je novija, tragična pojava u kojoj tipično mladi ljudi svjesno sebi ukidaju kiseonik radi zabave ili takmičenja i jednostavno odu predaleko. Jedina odbrana protiv ovog i sličnih fenomena je, čini mi se, obrazovanje .

Rane koje samoubistvo ostavlja u životima onih koje su za sobom ostavile osobe koje sebi oduzmu život često su duboke i dugotrajne. Misleći da se svi bolje bavimo tragedijom kada razumijemo njene temelje, ponudio sam prethodne redove u nadi da će svako ko čita ovo a doživio je samoubistvo bliske osobe moći lakše pronaći način da krene dalje, odrekne se osjećaja krivice i ljutnje, i pronađite mir. Uprkos naglom načinu na koji ste ostavljeni, krivica i bijes ne moraju biti jedine dvije emocije koje ste osuđeni da osjećate prema onome koji vas je napustio.