Piše: Ognjen Savić

Pokušaj da se jedan jezik podijeli varljivim nacionalnim međama doslovno se raspao u paramparčad u bibliotečkim katalozima. […] Zato je krajnje vrijeme da ponovo počnemo prihvatati očiglednosti, posebno one kojima je imanentan simbolični i suštinski integrirajući karakter…

Stav da govorimo jednim, a ne većim brojem jezika nije opšteprihvaćena (naučna) misao ni u jednoj od bivših jugoslovenskih republika, pa ni u Crnoj Gori, jer određeni broj lingvista i političara jednako stoji na stanovištu da je sociolingvistički u stvari riječ o različitim jezicima, koji samo imaju „određene“ sličnosti, i da to, između ostalog, potvrđuju i kodovi koji su dodijeljeni crnogorskom, srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku.

Ipak, ogroman broj manje ili više poznatih i ozbiljnih referenci iz domena lingvistike, ali još više plastični dokazi iz biblioteka i nadasve bazična logika, pa i neoštećeno čulo sluha i čulo vida, dozvoljavaju nam da samouvjereno tvrdimo kako je i dalje riječ o jednom jeziku sa više dijalekata (i više kodifikacija), koji građani samo različito nazivaju, naravno, po diktatu neodgovornih politika.

A ukoliko je već riječ o jednom jeziku, onda je opiranje logici da on mora imati jedan naziv ne samo besmisleno i štetno po društvo već i uzaludno, što najbolje potvrđuju upravo bibliotečki katalozi u kojima se pokušaj da se jedan jezik podijeli varljivim nacionalim međama doslovno raspao u paramparčad.

U tom smislu, a prije nego se pozabavimo predlozima za jedinstveni naziv našeg jezika, valja da imamo na umu činjenicu kako je svaki pokušaj da se jezik kojim u Crnoj Gori govori više nacija nazove samo po imenu jedne nacije unaprijed osuđen na propast, odnosno da je nacionalno neopterećeni ili tzv. neutralni naziv jedini mogući izlaz iz postojeće distopijske zbilje.

Toj ideji djelimično odmaže podatak da su građani Crne Gore u velikom broju opsjednuti nacionalnim identitetom, ali joj, s druge strane, mnogo pomaže okolnost da se naš jezik u prošlosti različito nazivao. Uz to, važno je da o toj opciji razmišljamo nezavisno od onoga što su učinili ili što čine naši susjedi, jer su stvari krenule po zlu upravo po onoj slijepoj vodilji: ako će oni, onda ćemo i mi.

A sada podsjećamo na nekoliko poznatih predloga imena, od kojih svaki ima manjkavosti, ali koji su i sa evidentnim manama prosto bolji za našu zajednicu nego sadašnje rješenje.

Jugoslovenski

Naziv jezika vezati za ideju jugoslovenstva preko kojeg je jezik (i ne samo jezik) dobio svoju punu afirmaciju kao zajednička kulturna vrijednost nekoliko nacija, koje i sada u Crnoj Gori čine dominantan postotak stanovništva (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati).

Zanimljivo je da je Veliki sabor Hrvatske još 1861. godine ovaj naziv usvojio kao zvanično ime jezika u Hrvatskoj u okviru Austrijskog carstva (iako je ta odluka ubrzo ukinuta u Beču), te da je još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije ovu ideju propagirao i u svojoj knjizi „Jugoslovensko ime, jugoslovensko pismo, jugoslovenski jezik“ ideološki branio novosadski profesor i bibliotekar Franja Malin.

U ovom predlogu kao nelogičnost se ističe iskorišćavanje naziva države koja više ne postoji, iako je suštinski riječ o nečemu drugom: naziv jugoslovenski jezik označio bi etničku vezu onih naroda koji većinski čine grupu Južnih Slovena i stanovništva u Crnoj Gori.

Srpskohrvatski

Vratiti se imenu koje je u Crnoj Gori bilo u upotrebi u najvećem dijelu XX vijeka. Naziv srpskohrvatski jezik je, uprkos raširenom mišljenju da se veže za period nastanka i trajanja jugoslovenske države, zapravo iskovan mnogo prije, još 1824. godine, od strane njemačkog filologa Jakoba Grina, koji se izgleda rukovodio logikom da za naziv jezika uzme imena rubnih nacija koje na jednom području govore istim jezikom (na istoku Srbi, na zapadu Hrvati), što je u našem slučaju trebalo da znači da njime govore kako Srbi i Hrvati tako i Crnogorci i Bosanci (i Hercegovci).

Kao glavna mana ovom predlogu poslovično se navodi izostavljanje imena crnogorskog i bosanskog naroda (pa i hercegovačkog), što je uostalom i dominantno uticalo na namjeru novih država da preimenuju svoj jezik. No, takav stav možemo da cijenimo ne samo kao nepragmatičan već i kao prilično emocionalno nezreo, jer opštepoznato je: nemali broj (tzv. velikih) nacija u svijetu svoj jezik ne naziva po imenu svoje nacije, što ih nikako ne čini inferiornim i asimilovanim od strane nacije čijim je imenom označen jezik kojim i oni govore.

[Misao Žorž Sand da je taština živi pijesak razuma, sasvim valjano sublimira promišljanje i o ovom problemu.]

BCHS

(De)kodirati jezik kao BCHS (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski ‒ abecednim redom). Ovaj akronim je već prepoznat na nekim prestižnim svjetskim univerzitetskim adresama, poput Sorbone, i odavno je zastupljen u raznim leksikonima i međunarodnim institucijama, kao što su Britanika i Haški sud.

Naziv BCHS omogućio bi da se istovremeno sva četiri postojeća naziva ustavno i zakonski proglase za sinonime u javnom diskursu, čime bi se zadovoljile razne nacionalne sujete.

Ogromna manjkavost ovog predloga jeste činjenica da se kao zvaničan naziv jezika uzima jedan akronim – što bi vjerovatno bio presedan u međunarodnoj praksi – koji u ovom slučaju nema ni uvijek poželjnu lakoću izgovora.

Zatrpavanje nacionalističkih šanaca

Koji naziv upotrijebiti kao mač za rješenje ovog crnogorskog (doduše i regionalnog, ali sada je to manje bitno) bibliotečkog i društvenog Gordijevog čvora (znamo da u Crnoj Gori često govorimo o porodicama u kojima žive različite nacije i u kojima se govore različiti jezici), jeste dilema koja zahtijeva učešće svih relevantnih, kompetentnih i, više od svega, dobronamjernih subjekata. A kada kažemo dobronamjernih, onda svakako imamo na umu one koji su svjesni da je drobljenje zajedničkih vrijednosti po nacionalnom ključu zapravo (samo)ubistvo svakog ozbiljnog društva, posebno u 21. vijeku.

U tom kontekstu, nužno je da dobronamjerni učitelji, nastavnici, profesori i drugi građani (posebno intelektualci, umjetnici i roditelji), ali i oni političari koji se deklarativno bore za Crnu Goru kao zajednicu, konačno progovore o razdvajanju djece, tj. učenika i studenata po jezičko-nacionalnoj formuli, da problematizuju prilično shizofrene udžbenike jezika u osnovnoj i srednjoj školi (počev od njihovih naziva), te da javno osude ovakve nacionalne diobe, koje, između ostalog, stvaraju i kulturne i naučne klanove što po nominalističkim parametrima veličaju svoje i unižavaju druge.U konačnom, potrebno je i da pozovu na (re)standardizaciju jezika, koju neće voditi nijedna nacionalistička, već isključivo naučna i društveno-odgovorna logika, naklonjena osobenosti jezika da se uvijek mijenja.

Otuda pomalo sentimentalno zaključimo: nakon višedecenijskog besomučnog ganjanja svakovrsnih razlika, krajnje je vrijeme da ponovo počnemo prihvatati neke očiglednosti, posebno one kojima je imanentan simbolični i suštinski integrirajući karakter. A upravo bi ponovno definisanje jednog naziva za naš jeziku bio ključni korak u tom odavno zaustavljenom procesu u Crnoj Gori, za kojim (može biti manje važno, ali neka ipak stoji) postiđeno vapi i jedna od temeljnih emancipatorskih institucija naše civilizacije.

Autor je bibliotekar

Tekst je u izvornom obliku objavljen 2020. godine u časopisu „Bibliografski vjesnik“, god. 49, br. 1/3, pod naslovom „Naziv jezika kao bibliotečki Gordijev čvor ili kako su četiri jezička koda napravila haos u crnogorskim bibliotečkim katalozima“