Piše: Aleksandar Novović

Uzimajući sa rezervom poslednje političke rokade i imajući u vidu prevrtljivost i nestalnost politike, za sada imamo situaciju koja jasno ukazuje da lukrativno motiviasan Mandićev zaokret kojim se pacifikovao, integrisao u sistem i amputirao ideološka i nacionalna oružja, može rezultirati time da u Crnoj Gori nestane jedan pol nacionalnih ekstrema koji indukuju netrpeljivost, polarizaciju i krizu društva. U tom slučaju, pol koji ostaje na drugoj strani, ostaje bez sparing partnera, sam sebi nedovoljan, dezorjentisan i, nadamo se, na umoru.

Promjena vlasti i potencijalna promjena paradigme, te novi period – jednogodišnji ili četvorogodišnji – pred kojim se nalaze crnogorsko društvo i politika, izvjesno da još nisu sagledani iz svih (medijskih i analitičkih) uglova, a što bi možda bilo preporučljivo i korisno u pravcu lociranja novih obrazaca, pravaca kretanja i prepoznavanja novih prostora za političke mogućnosti i značenja, ali i mapiranja (kvarljivih)  političkih subjekata. 

Po staroj navici, fokusirani na uvijek ista pitanja:  ,,ko je reka’ da je reka’“, ko je pregazio princip ovaj ili onaj; ko je gdje bio prije ili poslije 30. avgusta 2020. godine itd.,  još se nismo pozabavili značenjem trenutnih političkih pomjeranja i njihovim posledicama. Sviđao se nama ili ne scenario aktuelne politike, njeni subjekti i manifestacije, pozvani smo sagledati koje su potencijalne posledice trenutnih dešavanja i koje se povoljnosti mogu iskoristiti.

Formiranje 44. Vlade, njeni budući izazovi, problemi sa kojima će se suočiti – posle nešto buke oko kadrovskih (zamislite, partijskih) rješenja – ostalo je u sijenci ,,krunisanja“ Andrije Mandića, lidera jednog od dva nacionalistička ekstrema u Crnoj Gori – na prijestolu glavnog zakonodavnog tijela.

Taj događaj, s obzirom na Mandićev totalni politički ili makar retorički zaokret, za medije je bio prava zakuska, za političke aktere inspiracija za ,,argumentovanje“ i reagovanje. Fokus je bio samo na njegovoj političkoj nedosljednosti, ličnom i partijskom interesu što je političke subjetke s obje strane, ali i javnost, vodilo utabanim stazama promašivanja teme, a ne analiziranju uzroka i posledica jednog čina.

Realnost sugeriše da ovaj obrt – koji je jednima donio profit, drugima nastavak opozicionog tavorenja – znači da se jedni loši momci pacifikuju i to monetizuju samo zato što su drugi momci lošiji od njih, jer tvrdoglavo ostaju pri starom receptu da svoju politiku baziraju na nacionalnom i ,,državotvnornom“ sentimentu i paranoidno-apokaliptičnim projekcijama.

Iako već dvadeset godina imamo slučaj da se na fotelju dolazi upravo zahvaljujući nacionalističkom obrascu zaoštravanja polova javnog mnjenja, odnosno na mobilisanju biračkih torova, vrijeme je da svi subjekti uvide da ,,brojke ukazuju“ na promjene.

Naime, pored toga što je jasno da je Mandićev zaokret politički pragmatičan, neskriveno vođen ličnim i partijskim interesom i na koncu očigledno isplativ, još je jasnije da Mandić nije nikakav prosvijetljeni Gandi – kako smo mogli vidjeti šale na društvenim mrežama uoči predsjedničke kampanje – već vrlo iskusan političar koji je vidio da nacionalno sentimentalna politika koju je rabio više nema snagu.

Pojava novih aktera i procesa poput  42. i  43. Vlade, te pojava pokreta ,,Evropa sad“ i ekonomskih tema koje su pokrenuli, otvorilo je nove političke narative,  a rezultiralo time da su krajnja nacionalna krila čiji su bastioni bili DPS i DF/ZBCG  ,,postali manjina u, uslovno rečeno, crnogorsko-srpskom biračkom tijelu“ (Pantelić).

To su brojke koje je razumno poslušati, a ne ići silom na sramotu u pravcu prevaziđenih taktika i strategija.

S tim u vezi, nagrada je: integrisanost u sistem, participacija u vlasti i mimo dubine, što dodatno stavlja skener javnog mnjenja i međunarodne zajednice po pitanju odgovornosti. S druge strane, cijena je: pacifikacija politike i reformatiranje biračkog tijela koje, istini za volju, neće imati problema da se odrekne velikih ideala jer ,,sad je na nas red da se pitamo“. „That is all about. Always has been.“ I zaista je tako: dok su simpatizeri DPS-a i satelita prije dva dana protestovali na ulicama, ZBCGovci su grickali kokice.

Takođe, veliki dio Crne Gore je jako umoran i nema ništa protiv ako će Knežević i Mandić da jašu sa Vukom Brankovićem sve dok neće biti dio mehanizma koji dijeli Crnu Goru.

Imajući u vidu prevrtljivost i nestalnost politike, te uzimajući sa rezervom Mandićev i Kneževićev interesno motivisan zaokret koji je bio predvidljiv , ipak se možemo nadati, ako takva situacija potraje, da će se otvoriti novi prostor očišćen od starih gabarita ,,državotvostava“, ,,tekovina“, ,,kolijevki“, ,,kapela“, ,,duhova devedesetih“ itd. i da će ona ,,druga strana“ novčića, ostati sama bijesna, iracionalna i tragikomična.

Politički folklor ovog usamljenog djeteta koje nikako da uđe u kuću, mogao se vidjeti u emocionalno i politički nezrelim postupcima Ivana Vukovića koji estradizuje crni flor – patetično ga vezujući oko skupštinskog mikrofona – i oprašta se od demokratije riječima ,,za najcrnji dan u istoriji crnogorskog parlamentarizma“.

Vukovićev kolega, Živković, iako srčan i posvećen momak, bezazlenije, ali infantilnije se pokazao pokušavajući, valjda, da isporovocira Kneževića i Mandića za izdaju Kosova. Kao da će ovi promijeniti mišljenje, ne znajući koji je ulog u pitanju.

Ovi maniri nemoći su kod DPSovog poslaničkog kluba dijagnostifikovani već duži period, a simptomi će se nastaviti u vidu neartikulisane ideološko-političke agende, bazične retorike i sa potpuno dezorjentisanom političkom akcijom.

Imajući u vidu semantički i ideološki upitni DPS, ali i širi tzv ,,građanski“ ešalon koji funkcioniše pod parolom intergracije, dijaloga, različitosti, ostaće zanimljivo kako će, kao neko ko se zalaže za građanske vrijednosti, odgovoriti na izazove i testove vremena, da li mogu da prihvate različitost, odnosno drugost ostavljajući za sobom latentne nacionalističke drajvere, a sve sa ciljem da zaista budu most koji će da premosti iz starog u novo, iz primitivno-poliitčkog u političko.