Piše: Aleksandar Novović

Značaj ovog prijedloga 44. Vlade je, prije svega, u činjenici će sve partije sa političke scene biti suočene sa ambisom svojih nečinjenja. Prijedlogom toliko čekane Vlade se postavljaju preduslovi da se krene dalje u pravcu političke (re)konsolidacije koja je trebalo da bude pokrenuta još avgusta 2020. godine.

U javnosti se spekuliše, a mediji prenose da Pokret Evropa sad (PES) razmatra nekoliko modela za formiranje vlasti, među kojima su: 1) Vlada čiji bi dio bili i koalicija Za budućnost Crne Gore (ZBCG) i Građanski pokret (GP) URA; 2) manjinski kabinet koji bi podržali ZBCG ili Demokratska partija socijalista (DPS); 3) tzv. koncentraciona vlada.

Usljed komplikacija koje su napravili ,,podjednički“ akteri u postizbornom periodu, pred svima je stajao domaći zadatak koji se nikom nije radio, pa je ovaj set prijedloga nešto pred čim će se morati popustiti. Vrijeme otkucava, a međunarodna zajednica čeka. Prijedlogom, čak i bilo kakvim, toliko čekane Vlade se najzad ide u pravcu, makar, pokušaja rješavaja političke krize i prevazilaženja statusa quo koji se proračunato prolongiraju, a pod čijim plaštom političke partije raspoređuju svoje kadrove po dubini izbjegavajući svako moguću odgovornost.

Po jednom od scenarija, mandatar Milojko Spajić ponudio je savezu ,,Za budućnost Crne Gore” (ZBCG) mjesto predsjednika Skupštine i 40 odsto po dubini u zamjenu za podršku manjinskoj vladi. Iako ne idealno rješenje sa aspekta građanina posmatrača – jer normalizuje ,,dubinu“ kao dio zvanične političke ponude – isto predstavlja model koji zadovoljava minimum uslova postavljenih od strane međunarodne zajednice, odlikava dio izborne volje sa poslednjih izbora, ali i postavlja na mjesto mnoge koji nisu htjeli povući hrabre poteze, prihvatiti odgovornost ili jednostavno ipsuniti obećanje.

Sumirano: ako međunarodna zajednica aminuje ovo hibridno rješenje, onda ga moraju prihvatiti svi. Bar na neki period.

Značaj ovog prijedloga 44. Vlade je, prije svega, u činjenici će sve partije sa političke scene biti suočene sa ambisom svojih nečinjenja. Prijedlogom toliko čekane Vlade se postavljaju preduslovi da se krene dalje u pravcu političke (re)konsolidacije koja je trebalo da bude pokrenuta još avgusta 2020. godine.

Najavljena Vlada u scenariju manjinske podršek ZBCG-a, te prateća pozicioniranja su pirova pobjeda nad krizom u kojoj svi moraju biti naredni.

Prva je u fokusu međunarodna zajednica koja (najzad) može ili mora podržati Spajićev model, jer koalicija ZBCG neće biti dio Vlade i imaće ogranićen pristup osjetljivim pozicijama ili informacijama. S druge strane, voj koaliciji to odgovara jer i dalje ne mora preuzimati nikakvu političku odgovornost niti biti dodatno izložena pritiscima koji insinuiraju na ruske veze ili ilegalnu istoriju Mila Božovića. Pritom, mogu ostati i dalje etablirani po dubini.

Takođe, ovo je dobar test za samu ZBCG i šansa da pokažu i dokažu da za njih ima mjesta u XXI vijeku, odustanu od nekih ideoloških uvjerenja ili tradicionalnih ktitora, te najzad popiju taj čaj od nane. Možda to bude moguće, s obzirom na to da je lider ove koalicije već pokazao da je spreman da se odrekne nekih, najblaže rečeno, oštrijih principa i retorika. Međutim, pitanje je da li je ostatak saveza spreman na to.

I za ostale sudionike političke čorbe ovai modeli mogu biti neizbježan test ka evoluciji.

Za demokrate dolazi vrijeme kada će morati da odbace svoju auti-dogmu o principima koja više izgleda kao izbjegavanje donošenja hrabrijih poliitčkih odluka i preuzimanja odgovornosti za iste. Na njima je da odluče da li će još jednom jadikovati ili iskoristii šansu da politički i personalno sazru.

U slučaju neke koncentracione kombinatorike, imaju šansu da politički demonstriraju promjenu koja će se ogledati u preuzimanju izvršne vlasti – ne samo po dubini – i odgovornosti za položaje i odluke koje će biti primorani da donesu.

Što se tiče GP URA, iako su trenutno van kombinatorike zbog ličnih stavova mandatara, potencijalno ostaju bez pozicije donosioca odluka i zato što su mnogo principa i obećanja pogazili, a pritom mnogo više eksperimentisali u bezbjednosnom sektoru. Izostanak iz Vlade je jedna lekcija, a potencijalni ulazak u koncentracionu Vladu, bio bi još značajnija, jer bi u tom slučaju morali da ponovo porade na svom kredibilitetu pred međunarodnom zajednicom poslije pomenutih petljavina u bezbjednosnom sektoru i egzibicija sa konceptom Otvorenog Balkana.

U trenutnoj ponudi političke realnosti, i manjine da će imati priliku da izliječe stokholmski sindrom prema DPSu, ali i kroz institucionalnu integrisanost prestati da politički ucjenjuju društvene procese i političke aktere na osnovu svojih krvnih znraca koje uvijek evociraju kad im treba karta za profit. Smirenje ZBCG pod dejstvom dubine i čaja od nane, te otvorenost koju su, istini za volju, pokazivali prema manjinskim partijama, treba u prošlost da pošalje nacionalističke retorike, izgovore i razloge.

Što se DPS-a tiče, još neki period da budu dalje od pozicija moći, svešće ih na zdravih petnaestak posto podrške i još malo rasuti njihovu prilično politički pismenu i lukrativno nastrojenu klijentelu koja će vremenom prosuditi da ih više ništa, osim ekstremnih ,,patriotskih“ matrica, ne drži pri ovoj partiji.

Za scenario da daju manjinsku podršku, DPS će biti na ispitu da ne sruši Vladu poslije nekoliko mjeseci, ako već deklarativno insitiraju na nedostatku političke stabilnosti nastalog od njihovog detronizovanja na ovamo.

Na koncu, Pokret Evropa Sad – namlađi akter političke scene i neko od koga se očekuje da bude (nužni) generator političke promjene – poslije trapavo utrošenih prvih šezdeset dana roka za prijedlog Vlade, u kojima su morali da balansiraju između ,,vizije“ međunarodne zajednice, očekivanja domaće javnosti i zahtjeva i kočenja potencijalnih koalicionih partnera, na putu su da polože prijemni ispit, predloživši rješenje koje se čini da može donijeti prelaznu ocjenu.

PES najzad započinje politički staž i dobijaju šansu da se ne solanjaju samo na ,,lucidnost i šarm” mandatara, već da pristupe rukovođenju državom na najozbiljniji način.