Pišu: Vladimir Jovanović, Aleksandar Novović
Nakon raskola između novinarstva i medijske industrije (fenomena koji nastaje poslednjih pedestak godina), mediji sve manje imaju ulogu čuvara javnog interesa, informatora o društvenom stanju stvari, zviždača u slučaju nepravde koja narušava ljudske odnose i društveni poredak… Mediji sve više preuzimaju ulogu kreatora javnog mnjenja, ,,vaspitača“, pa čak i sudije iza kojih izvjesno stoji određeni centar moći, politički ili ekonomski.
Kao takvi, često spregnuti sa državom, partijom, interesnom grupom, korporacijom, pa čak i kriminalnom organizacijom – oni rade, stvaraju utisak, nameću mišljenje, kreiraju stavove koji su u skladu sa interesima pomenutih aktera.
Nasuprot tome, mediji bi trebalo da imaju sasvim drugačiju ulogu. Trebalo bi da budu ogledalo društva i raspoloženja građana. Trebalo bi da artikulišu interese i zahtjeve građana prema donosiocima odluka. Trebalo bi da obavještavaju i obrazuju građane. Trebalo bi da omogućavaju društveni dijalog… Svako ,,trebalo bi“ za sobom ostavlja i po, minimum, jedno otvoreno pitanje.
Iskaz 1: Mediji bi trebalo da iznesu na vidjelo probleme i interese građana, sugerišući određene politike donosiocima odluka.
Pitanje koje slijedi je: ,,Kako građani mogu efikasnije formulisati svoje interese i potrebe naspram donosioca odluka i nametnuti u odnosu na politički i medijski propagandni ritam?
Trenutno stanje stvari ukazuje da građani nemaju pristup medijima u kontekstu davanja određenih ,,inputa“, već samo kao konzumeri, tj čitaoci.
Nekadašnje rubrike ,,pisma čitalaca“ zamijenjene su komentarima na portalima i društvenim mrežama, a opet, ti komentari su samo moneta ,,čitanosti“, ne i indikator povratne informacije o raspoloženju ili zahtjevima čitalaca.
Danas su građani dobili glas na društvenim mrežama na kojima vladaju korporativna pravila i zakonitosti algoritama. Varljiva satisfakcija da se naš glas čuje, završava se činjenicom da isti odjekuje samo u malom online kružoku istomišljenika.
Iako građanin postaje medij po sebi, isto tako biva zagubljen u masi drugih individua-medija i zagušen kakofonijom neartikulisanog ,,javnog govora“.
Moguć odgovor: Kao odgovor na ovo pitanje, mnogi medijski radnici i aktivisti zagovaraju lokalno rješenje. Maksima ,,Misli globalno, djeluj lokalno“, po njima je primjenjiva i po pitanju mijenjanja medijskog statusa quo u kojem dominiraju veliki, interesni mediji.
Zagovaranjem interesa građana na lokalnom nivou, djelovanjem lokalnih medija kao ažurnih elemenata građanskog društva, može se malim koracima, problem po problem – od lokalnog do nacionalnog, pa i internacionalnog nivoa – djelovati na donosioce odluka.
Iskaz 2: Mediji bi trebalo da izvijeste građane šta radi država, šta se tačno dešava u društvu i kako to može uticati na njihove živote.
Pitanje koje slijedi: ,,Gdje je granica između edukacije i indoktrinacije?“
Često je slučaj da čitamo medije koje su čitali i naši roditelji, ili rođaci, prijatelji ili profesori koju su uticali na nas. Nerijetko čitamo medije koje čitaju oni sa kojima se identifikujemo, bilo da su u pitanju nacionalne grupe, ekonomske klase i slično. Takođe, u prosuđivanju novih informacija i primanju novog znanja često se služimo već kreiranim vrijednostima i stavovima, stereotipovima i predrasudama.
Mobilnost i tranzicija iz jednog kulturološkog, ekonomskog, nacionalnog, ideološkog… background-a, u drugi često je vrlo teška i skoro neprihvatljiva kod mnogih pojedinaca ili grupa. Međutim, u ovoj konverziji, mediji (kao sedma sila) imaju dominantnu ulogu.
Po Čomskom, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, fakultetima, školama, pa i vrtićima. Onaj ko je društveno, ekonomski, politički dominantiji ima više uspjeha da nametne svoj okvir vrijednosti, vjerovanja i stavova kao jedini mjerodavan.
Imajući u vidu ovu funkciju medija kao kretora mišljenja, bez rješenja stojimo pred stanjem stvari da je neki stav, zastupan od društveno jačeg, legitimniji i validniji od drugog.
Iskaz 3: Mediji, u sve kompleksnijim društvenim i političkim procesima, treba da posluže kao platforma za traženje društvenog konsenzusa o vrijednostima i pravcu razvoja zajednice, isporučujući više dijaloga.
Pitanje koje slijedi je: Otkud tako polarizovana javna mnjenja i društva sa sve jačom tendencijom razdvajanja i gdje se izgubila mogućnost premošćavanja između različitosti?
U trenutnoj konstelaciji stvari, mediji, pogotovo mainstream, često nisu adresa koja će poraditi na kreiranju foruma različitih. Tu ulogu, mnogo češće na sebe preuzimaju mali, nezavisni ili lokalni mediji, nerijetko i pojedinci, čija je konkurentnost i suviše ograničena da bi mogli da bije bitku narativa protiv velikih medija.
Principi društvenog dijaloga, demokratije i tolerancije su civilizacijska dostignuća i označavaju etičke zahtjeve za uzdržanost, uvažavanje svih strana, viziju zajedničkih vrijednosti i kao takvi podrazumijevaju određeni stepen društvenog razvitka kojem su, između ostali doprinijeli i mediji. Međutim, u pravcu uspostavljanja dijaloga, mora se raditi na klimi i ambijentu u kojem jedna tako egzotična pojava može izrasti.
Na putu ka dijalogu, mediji koji su preuzeli ovu misiju na sebe, moraju raditi na stvaranju kulture različitosti, kulture razumijevanja; na prihvatanju principa ravnopravnosti i pravednosti; na vrednovanju pravde i istine.
Nasuprot čestom mišljenju da uspostavljanje dijaloga prethodi izgradnji tolerancije, postoji i alternativan sud: da tolerancija, čija je maksima ,,živi i pusti druge da žive“ vodi zrelosti i spremnosti za dijalog.
Možda će riječi ,,Ne slažem se sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš“ koje se pripisuju filozofu i književniku Volteru, moći da posluže kao model mišljenja kroz koji ćemo doći do stadijuma dijaloga.
