Rat u Vijetnamu je zapamćen po masovnim anti-ratnim protestima, odbijanju omladine da ide u vojsku i kontrakulturnim pokretima. Iz jedne takve atmosfere, rodio se kultni mjuzikl, a kasnije i film, Kosa. Mjuzikl je prevođen na veliki broj svjetskih jezika, a prvo izvođenje na jeziku koje nije engleski bilo je jugoslovensko, od strane Ateljea 212.

Upravo ovom predstavom otvoreno je ovogodišnje izdanje Purgatorija, Međunarodnog festivala mediteranskog teatra. Festival je otvorila proslavljena jugoslovenska i srpska glumica, Tanja Bošković. Simbolično, jer je i ona nekad glumila u ovoj predstavi. ,,Sve će proći, umjetnost će trajati vječno” istakla je Bošković.

I zaista, nije li umjetnost način komunikacije jedne generacije sa budućim generacijama? Kosa je bila glas jedne generacije koja je shvatala besmisao odlaska u rat za kapital. Možda ta generacija nije uspjela spriječiti rat u Vijetnamu, ali je ona bila generacija koja se usprotivila roditeljima i tradicionalnom prihvatanju da se nešto mora i kao takvo se prihvata bez preispitivanja. Poslije rata u Vijetnamu, ređali su se novi ratovi. Bilo da se radi o Avganistanu, Iraku, Siriji ili ovog najnovijeg, rata u Ukrajini, mladi ljudi su išli u ratove za ,,više ciljeve”. Upravo kroz lik Kloda Hopera Bukovskog, koji počinje da preispituje da li je odlazak u rat njegova istinska želja ili ono što društvo i porodica od njega očekuju, vidimo cijelu jednu generaciju koja počinje shvatati da zapravo nisu srećni ako rade ono što se od njih očekuje.

Sa ovim je saglasan i Darko Radojević, koji u ovoj izvedbi predstave glumi Kloda Hopera Bukovskog i dodaje da ,,civilizacija nije naučila lekciju”. On napominje da se pjesma iz mjuzikla ,,3500″ odnosi na vojnike koji su u prvom danu prebačeni u Vijetnam, a vratili se u sanducima. ,,Sve se to tiče nekih energenata, teritorija, kapitala, nekih apsolutnih gluposti koje ne mogu da se mjere sa ljudskim životom” ističe Radojević.

Njegova kolegenica, Nikolina Vujević, koja u ovoj predstavi glumi Šilu, mladu djevojku u koju je Bukovski zaljubljen ističe da su ratovi ,,jedan začarani krug” i da nikad nećemo naučiti iz prošlih grešaka. Ipak, po njenom mišljenju, ono što je takođe konstantno jeste želja i potreba za slobodom koja postoji u svima nama, pa će, usljed toga, ovakve predstave uvijek biti igrane – ,,Uvijeh će nam faliti te neke hrabrosti da se otrgnemo sistemu koji nas melje”.

I Vujević i Radojević su saglasni da veliku odgovornost predstavlja činjenica da igraju u predstavi u kojoj su igrala velika imena glume, kako na Brodveju, tako i na našim prostorima. Radojević dodaje da je, ipak, najveća odgovornost prema samoj priči i prema ljudima koji su poginuli u ratu.

Ipak, iako je hipi pokret imao pozitivnu stranu, jer se protivio ratu u kome ginu mladi ljudi, imao je i negativnu u vidu zloupotrebe narkotika, raznih oblika vandalskog ponašanja i slično. Karakteristično je za ljude da su u mladosti najkreativniji, ali i da su tada emotivno ranjivi i nezreli. Upravo zato, bitno je osluškivati potrebe i zahtjeve mladih ljudi, ali i usmjeravati ih na organizacije kao što je upravo Pozorište mladih, koje je izvodi ovu predstavu. U takvim organizacijama, njihova energija, ali i kreativnost može biti kanalisana na pravi način.

Vujević ističe da mladi ljudi u svojoj potrebi da mijenjaju svijet često odu u krajnost, ali sa druge strane moraju biti svjesni da imaju veliku moć.

Iako mladi ljudi i danas imaju iste probleme kao i 60-tih godina prošlog vijeka, predstave poput Kose su tu da skrenu pažnju, da postanu dio svijesti i da napomenu da je ljudski život bitniji od kapitala. A dok god ima rata, izvodiće se i Kosa. Dok je mladih ljudi koji su spremni da traže svoje sunce, slobodu i ljubav ovaj mjuzikl će biti vječno tu i postojaće kao simbol ljubavnog pisma čovječanstvu.