Razgovor vodio: Milovan Marković

Poslanici u Skupštini Crne Gore, njih 46, odlučili su da sazovu sjednicu parlamenta – na kojoj će se birati nova vlada i predsjednik ovog najvećeg zakonodavnog doma – za četvrtak 28. april na Cetinju.

Ovom sjednicom će, kako je izjavio šef poslaničkog kluba ,,Crno na Bijelo”, Miloš Konatar, predsjedavati potpredsjednik parlamenta Ervin Ibrahimović (BS), jer potpredsjednica Branka Bošnjak (PzP) nije željela da je zakaže.

Ovo dolazi nakon što je, na jučerašnjem obraćanju javnosti, mandatar za sastav 43. Vlade, Dritan Abazović, saopštio da je ,,Crna Gora spremna da dobije novu Vladu”. O tome da li je normalno da, nakon potpunog debakla i propasti jednog koncepta (ekspertskog – koji je predložila njegova partija), on bude nagrađen time da, i dalje, nastavi da eksperimentiše, kao i svemu onom što (je) prati(lo) formiranje manjinske vlade, razgovarali smo sa Vukom Uskokovićem, doktorandom istorije na EUI Firenca.

KOMBINAT: Šta sve (ne) možemo očekivati od ove Vlade, uzevši u obzir kako se i koliko dugo ona formira, kao i kako komentarišete činjenicu da je SNP, uprkos svom pređašnjem stavu da SDP ne može u Vladu, ipak promijenio mišljenje?

Mislim da nije iznenađujuće što je SNP, na kraju, pristao na taj, kao što bi, vrlo vjerovatno, pristao na bilo koji drugi uslov jednom kad se upustio, kao i vođstvo same URA-e, u ovako koncipirani projekt vlade. Politički subjekti koji su bili dobili mandate na obećanju da neće, ni pod kojim uslovima, praviti postizborne koalicije s DPS-om da bi onda – na tim istim mandatima – počeli pregovore o upravo jednoj takvoj vrsti saradnje, samim tim su se toliko kompromitovali da su, na kraju, morali pristati na bilo koju cijenu. Projekat „manjinske vlade“, po svojoj suštini, jeste politička klopka, upravo zato što pretpostavlja otvoreno izigravanje biračke volje. Osim toga, na djelu je i svojevrsni politički „gaslighting“, gdje nas izvršioci tog projekta, mrtvi ozbiljni, ubjeđuju da oni zapravo ne prave vladu s DPS-om – koju će DPS da im izglasa u Skupštini po principu „Vjeruješ li meni ili svojim očima“. Konačno, motivi i namjere iza tog projekta ostaju sasvim nejasni i netransparentni i samo su, djelimično, objašnjivi političkim oportunizmom URA-inog rukovodstva. URA-ina nezvanična „objašnjenja“, da su na ovaj korak primorani po nalogu svojih „inostranih partnera“, jednako su besmislena i neubjedljiva kao i zvanična retorika o reformama, „evropskoj vladi“ i odblokiranju procesa EU integracija, te otvaraju sumnju oko stvarnih nalogodavaca ovih procesa, ali i oko udjela ostalih subjekata na političkoj sceni u zakulisnim dogovorima. Sve i da ostvari ne znam kakve rezultate, ova će vlada biti trajno delegitimisana smutljivim, nedemokratskim i netransparentnim načinom na koji je formirama. A to nije problem samo na nivou principijelnosti i elementarnog poštenja: koristiti mandate dobijene na određenim izborim obećanjima da bi se, nakon izbora, radilo upravo suprotno jeste obesmišljavanje demokratije, urušavanje javnog povjerenja i, najdoslovnije, politička korupcija. To je naznaka rezultata koje ova vlada može da postigne.

KOMBINAT: Da li je i koliko, po vašem mišljenju, opasno ono što radi GP URA formiranjem (manjinske) Vlade – koju podržava DPS – ukoliko uzmemo u obzir izjave i najave predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, da to ovu partiju vraća na, kako je rekao, ,,državno-politički relevantnu funkciju”?

To je, naizgled, protivrečna izjava, jer je on i ranije – kroz slične floskule svog političkog idiolekta – insistirao upravo na svojoj i relevantnosti svoje partije. Mislim da se ovdje radi samo o još jednom taktičkom podsjećanju URA-i kome duguje svoju vladu, slično onim ranijim otvorenim ruganjima koje je, lično ili preko svojih poslušnika, upućivao ovoj partiji tokom gorepomenutih pregovora. Neki hoće da je to izraz njegove nemoći. Čudna je to nemoć gdje neko, nakon 30 godina vlasti, i dalje učestvuje u kreiranju novih vlada. Problem je upravo u tome što ni on ni njegova partija nisu nikad izgubili na relevantnosti. Ovih dana svjedočili smo grotesknom prizoru da se završnica pregovora o formiranju nove vlade odvijala naporedo s objavljivanjem onih Europolovih transkripata i hapšenjem Vesne Medenice. Decenije prazne, domaće i međunarodne, priče o reformama, nezavisnom sudstvu i napretku u integracijama time su pale u vodu, ali, gle čuda, partija koja je iznjedrila takvu predsjednicu Vrhovnog suda danas daje podršku novoj „reformskoj“ vladi. Volio bih da sam u krivu, ali ne vidim da će vlada zasnovana na takvoj podršci biti neka opasnost po DPS i njenog šefa. A koliko je, po bilo koga, opasno da pravi dogovore s tim čovjekom i tom partijom – to neka sam procjenjuje. Po Crnu Goru je opasno i pogubno dokle god vrhuška režima ne strahuje od istraživanja svoje imovine u zemlji i inostranstvu, kao i svoje odgovornosti u ratovima 90-ih.

KOMBINAT: Da li je realno očekivati da će ova Vlada biti funkcionalna, odnosno da će odnos zakonodavna – izvršna vlast funkcionisati na način što će, kako tvrde poslanici GP URA, DPS podržavati Vladu kad i oko čega on smatra da treba, a DF i Demokrate tamo gdje i zbog čega oni smatraju da treba?

Odlazećoj vladi to nije bilo moguće da uradi ni unutar izborne većine koju su ostvarile tri liste koje su se, podsjetimo se, međusobno reklamirale kao „sigurne“ anti-DPS liste, koje će sarađivati na razvlašćivanju DPS-a i razračunavanju s tridesetogodišnjom poharom zemlje koju je ta partija sprovodila. I ako te tri liste i vlada koju su izglasale nisu bile u stanju da se dogovore, na krilima izborne pobjede, oko zajedničkog djelovanja po tim suštinskim pitanjima, treba da vjerujemo da će sad URA-i da bude lakše da žonglira, osim s DF-om i Demokratama, još s DPS-om, a sve opet s ciljem razračunavanja s DPS-om? I opet, ako je URA mogla automatski da računa na podršku „prozapadnih“ i „državotvornih“ stranaka u pitanjima spoljnopolitičkog i, kako vole da kažu, „civilizacijskog“ opredjeljenja Crne Gore, zašto su morali s tim partijama – koje, inače opravdano, opisuju kao korumpirane i kompromitovane, da prave vladu? Sve su to besmislice. Takav diskurs, na kraju, samo izvrgava ruglu tu, navodno superiornu, „civilizacijsku“ poziciju koju URA marketira: tako su, po URA-i, garanti „civilizacijskog“ puta, i njeni kredibilni partneri, čovjek koga su u toku izborne kampanje zvali lopovom i ratnim zločincem i njegovi pomagači u višedecenijskom pljačkanju Crne Gore.

KOMBINAT: Koliko se može vjerovati prognozama pojedinih analitičara da će se GP URA i SNP – odlukom da budu u Vladi koju podržava DPS – odraziti na pad političke podrške ovim subjektima i rast Demokratama i DF-u na predstojećim lokalnim izborima?

Mislim da ni političari i aktivisti SNP-a i URA-e ne kriju da je učešće u vladi način da se spriječi takva mogućnost, koja u slučaju nekih skorijih prijevremenih izbora, vjerovatno, ne bi bila mala, ali koju se nadaju da će dobro utabane prakse „uhljebljivanja“ da „ispeglaju“, te da, te dvije partije, učine nekim budućim neizostavnim satelitom crnogorske politike, po modelu SDP/SD. Moći računati u takvom bijednom račundžijstvu na uslovljavanje ljudi egzistencijalnim potrebama vjerno je svjedočanstvo ličnog i društvenog života na kapitalističkoj poluperiferiji na kojoj se nalazimo. Umjesto da služi za jeftino moralisanje, suočavanje s činjenicom efikasnosti tih metoda treba da vodi razvijanju alternativnih pravaca političkog razmišljanja i djelovanja mimo tih mehanizama.  

KOMBINAT: Za kraj, kažite nam: da li će formiranje manjinske Vlade doprinijeti novom talasu političke nestabilnosti u Crnoj Gori, kao i koje je, po vašem mišljenju, jedino realno rješenje u ovom trenutku?

Osim u slučaju nekog velikog loma trenutnog geopolitičkog poretka – ne vidim mogućnost za neku veću „nestabilnost“ u Crnoj Gori od ove koju već imamo: politička korupcija kakvoj danas svjedočimo, „zarobljene ustanove“, urušeno javno povjerenje i (auto)kolonijalni javni diskurs, te odsustvo bilo kakve vizije, pogotovo alternativne, toga šta ovo društve može i treba da bude. Ali ta je „nestabilnost“ stanje sada već toliko trajno, da je postalo nova stabilnost. Zapravo bi se moglo reći da politička situacija kod nas zadugo nije bila stabilnija. Nova vlada, šta god drugo da bude, biće garant očuvanja statusa quo (i možda je upravo i proizvod jednog zakulisnog nadpartijskog dogovora preko tobožnjih „nacionalnih“ i „civilizacijskih“ linija). Prakse DPS-ove vlasti su zacementirane. Zacementirana je i naša prekarna pozicija na rubovima svjetskog kapitalističkog centra, pa smo ostavljeni da u najvećem broju, privatno i kolektivno, životarimo od plate do plate, odnosno od sezone do sezone, s urušenom javnom infrastrukturom, zdravstvom, školstvom i u političkim sistemu u kom se redovno objavljuju snimci prodaje glasova i transkripti razgovora koji dokumentuju kriminal nosilaca najviših vlasti. Čak i izmaštane mnogostruke „nacionalne“ podjele Crne Gore, i partijski i „građanski“ preduzetnici koji njima manipulišu, pokazali su se prije kao armatura ovog zdanja stvari, nego kao šavovi po kojima može pući. To je suština tzv. stabilokratije po(d) kojom živimo: stvari su otvoreno loše i bivaju gore, ali nikad dovoljno da ne ostave vremena za prilagođavanje. To što partija koja je dala Vesnu Medenicu na čelu „nezavisnog“ sudstva, sjutra daje 43., „reformsku“ i „evropsku“ Vladu Crne Gore, samo je na površini protivrečno. Kako kaže onaj sicilijanski knez iz Lapredusinog „Geparda“: „Ako hoćemo da sve ostane kako jeste, mora sve da se promijeni.“ Ali, opet, prije nego razlog za očaj i pasivizaciju pobijedi, suočavanje s ovim žalosnim stanjem treba da bude podsticaj u pravcu alternativnijih oblika mišljenja i organizovanja; ako ništa drugo, prethodni izbori su pokazali moć okupljanja i borbe odozdo na gore.