piše: Dušan Vujović

Navijači su počeli, spontano, da skandiraju „Partizan de Fuenlabrada“ (prevod: Partizan iz Fuenlabrade) čime su primorali nekolicinu košarkaša da se vraćaju iz svlačionice kao rok zvijezde „na bis“ i da otpozdrave publiku koja nije ni krenula da napušta dvoranu.

Skoro svaki razgovor koji za temu ima idealno mjesto za život, idealnu zemlju, završava se sa onom čuvenom: „E, u naše (čitajte: Titovo) vrijeme to tako nije moglo da se zamisli!“. I zaista za mnoge generacije najljepša zemlja koja je ikada postojala bila je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Neosporno je da je ta Jugoslavija imala svoje benefite, ali i velike mane. Kako bilo, mnogi se sa sjetom sjećaju vremena koje je, realno gledano, bilo normalno jer si mogao da radiš i da budeš plaćen (nisu nam, vala, neki kriterijumi), ali se takođe sjećaju i krvavog raspada čuvene SFRJ. Taj raspad se mogao naslutiti već krajem ’80-ih godina kroz različite društvene sfere. Čak su se i teme hit serije „Bolji život“ mijenjale kako su devedesete kucale na vrata. A onda su toliko jako zakucale da i danas odjekuju.

U moru agresije, propagandi, gladi, bijede, naš narod je, kao i uvijek, utjehu tražio u sporednim stvarima kako bi „ubio“ mozak. Izbor nije, kao danas, bio tako širok niti ste mogli prvi kanal Javnog servisa staviti na blok, već ste morali da pronađete svoju sferu interesovanja. Poslije dnevne politike izbor bi, mahom, pao na muziku i sport.

Početkom devedesetih sve svjetske muzičke top liste bile su preplavljene hitovima nadolazećeg talasa dens muzike, koja se i danas sluša, međutim mi smo i tu bili izuzetak. U jednom dijelu programa slušali bi o mjestima koja su granatirana i sravnjena sa zemljom, a na prvoj pauzi ukazao bi vam se lik Mitra Mirića sa jasnom porukom: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. Heroji muzičke nam scene isplivavali su svaki dan, pa je tako i crnogorska snajka, Jami, sve nas svrstala u istu generaciju kojoj je pjesma inspiracija.

Oni koji su uporno izbjegavali da završe „Na putu za ludilo“ okrenuli su se sportskom programu. Jugoslovenski sport je najzlatnije i najsjajnije svoje momente, za baksuza, imao baš u olimpijskom periodu od 1988. pa do 1992. godine. Vaterpolisti su, zanimljivo, svoje prvo zlato sa Evropskog prvenstva osvojili 1991.godine, rukometaši su bili zlatni sa svjetskog i olimpijskog turnira, pa čak su i fudbaleri 1990.godine na Mundijalu došli do četvrtfinala gdje ih je, poslije jedanaesteraca, izbacila Argentina sa Dijegom Armandom Maradonom. Po dobrom starom običaju košarkaši su najviše dominirali jer su u tri godine osvojili tri zlata – dva sa Evropskog i jedno sa Svjetskog prvenstva, dok je Jugoplastika / POP 84 bio apsolutni vladar Evrope na klupskom nivou.

Iako je Jugoslavija imala kontinentalne klupske šampione u košarci godinama prije 1992. (Bosna, Cibona, Jugoplastika) ipak nijedan od njih nije bio iz tabora Vječitih rivala koji su teško dolazili i do domaćih trofeja, a kamoli do Evropskih. Te sezone 1991/92 dok je, uveliko, trajao rat u Hrvatskoj (bližio se i rat u Bosni i Hercegovini), niko nije davao neiskusnoj ekipi Partizana šanse da može dalje od grupne faze. Premladi tim (prosjek 21,7 godina), bez stranaca sa trenerom koji je do prije 10 mjeseci bio igrač, a onda iz patika uskočio u odjelo. Taj trener je Željko Obradović.

Tadašnji sistem Kupa šampiona (današnjom terminologijom – Evroliga) bio je komplikovan zbog novonastalih zemalja na Starom kontinentu. Bile su dvije nokaut runde (prvo i drugo kolo) i timovi koji ostvare pobjede idu u grupnu fazu takmičenja (A i B grupa sa po 8 timova). Partizan je u drugom kolu bio bolji od mađarskog Solnoka, a onda je smješten u grupu sa prejakim: Huventudom, Filipsom Milanom, Estudijantesom! Svi ovi timovi bili su ispred Partizana, ali sreća u svemu je bila ta što Partizan nije mogao da se nađe u grupi sa timovima iz Hrvatske, Cibonom i Slobodnom Dalmacijom (tako se u periodu 1991-1993 zvala Jugoplastika, današnji KK Split), pa je dobio dosta skromne klubove iz Belgije, Holandije, Nemačke i Grčke (Mas, Den Helder, Bajer Leverkuzen i Aris).

Kada bilo koji igrač iz te generacije kaže da je svaku utakmicu igrao kao da mu je zadnja, to zaista i misli. Stanje u klubu je bilo takvo da su i rukovodioci crno bijelih kao i igrači svakog trenutka očekivali da budu izbačeni iz takmičenja. Međutim, FIBA je Partizanu dozvolila da završi započetu sezonu (mnogi kažu da je to „izboksovao“ Bora Stanković), ali na gostujućem terenu, a izbor je pao na Fuenlabradu! Kako?

Agencija Dorna raspolagala je sa TV pravima za KK Partizan. Poslala je ponudu upravi crno bijelih zajedno sa još nekim mjestima u Španiji. Fuenlabrada koja je tada brojala oko 200 hiljada stanovnika jedina se uzela u razmatranje, pošto je bila na 30km od centra Madrida. Npr, klubovi iz Hrvatske su takođe bili smješteni u Španiji. Slobodna Dalmacija u La Korunji, a Cibona u Porto Realu, provincija Kadiz, sam jug Španije.

Veliku ulogu u dolasku Partizana u Fuenlabradu imao je i tadašnji gradonačelnik Hose Kintana. Želio je mladu, atraktivnu, ekipu koja ne mora da ostvari neki veliki rezultat, ali koja će, takođe, napuniti tek otvorenu Fernando Martin arenu (preko 5000 mjesta).

Stanovnici Fuenlabrade do tada se nikada nisu susretali sa profesionalnim košarkaškim klubovima, s obzirom da njihov tim nije mogao dalje od treće lige. Zato i ne čudi što su odmah zavoljeli grupu momaka čiji je trener imao samo 32 godine, a najstariji igrač (Saša Đorđević) 25. Ljubav prema Partizanu bila je toliko iskrena i jaka da je i treninge golobrade čete Željka Obradovića pratilo više hiljada ljudi. Rastrzani između Evropskih i prvenstvenih mečeva, sa hiljadama i hiljadama pređenih kilometara, košarkaši Partizana ovu grupnu fazu završili su na četvrtom mjestu i izborili učešće u četvrtfinalu. Rastanak je teško pao navijačima, ali i igračima. Istorijski momenat dogodio se u meču 12.kola protiv Huventuda. Partizan je u dramatičnoj završnici slavio sa 76:75. Navijači su počeli, spontano, da skandiraju „Partizan de Fuenlabrada“ (prevod: Partizan iz Fuenlabrade) čime su primorali nekolicinu košarkaša da se vraćaju iz svlačionice kao rok zvijezde „na bis“ i da otpozdrave publiku koja nije ni krenula da napušta dvoranu.

U međuvremenu, FIBA je dozvolila Partizanu da meč četvrtfinala protiv italijanskog Knora (današnji Virtus) odigra u „Pioniru“, smatrajući da će tu biti kraj evropske priče. Četvrtfinale se igralo na dvije pobjede. Prvi meč u „Pioniru“ pripao je Partizanu, da bi Knor slavio u drugom (61:60). Zbog boljeg plasmana u grupi Bolonja je bila grad domaćin popularne majstorice. Grupa, manje više, tinejdžera je baš na ovom susretu pokazala karakter i inat. Slavila je sa 69:65 uprkos diskutabilnom suđenju koje je bilo prisutno, a koje nije negirao ni tadašnji član Knora, Juri Zdovc.

Domaćin F4 turnira bio je Istanbul – čuvena dvorana Abdi Ipekči. Tih godina Turska je spremala kandidaturu za domaćina Ljetnjih olimpijskih igara 2000. godine (zato se na nekim panoima i pojavljuje natpis: Istanbul 2000), te je ovaj turnir bio jedan od najbolje organizovanih ikada. U polufinalu, Partizan je odigrao možda i najbolji meč te sezone, porazivši još jednog italijanskog predstavnika – Filips (82:75), da bi na red došao i treći okršaj sa Huventudom te sezone.

Izuzetno jaki Huventud (tada su, već, imali ex NBA košarkaša Herolda Prislija) prvo je u grupi slavio protiv Partizana sa 79:76, a zatim je i poražen 76:75. Ni ovo finale nije bilo puno drugačije od tih prethodnih mečeva na jednu loptu, s’ tim što je ovo riješio Aleksandar Saša Đorđević, budući idol mnogim klincima tokom ’90-ih godina koji su odbrojavali sekunde do kraja utakmice i vježbali skok šut. Neki su se čak i na ćelavo brijali zbog njega (jedan od njih je i autor ove kolumne, što se ne bi moglo naslutiti zbog dugogodišnjeg imidža).

Nije samo Saša postao legenda već i komentator toga prenosa na Radio Televiziji Beograd, Dragan Nikitović.

“Još samo osam sekundi! Dva poena prednosti za Špance. Đorđević… Tri poena, tri poena! Vreme je isteklo!”, urlao je i svog komentatorskog prostora, legendarni, Dragan Nikitović.

MVP cijelog turnira bio je Predrag Danilović, ali se današnji predsjednik KSS (košarkaškog saveza Srbije) skoro nigdje ne pominje jer je od njega bilo za očekivati da ubacuje 20+ poena, pošto je još sa 19 godina bio član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Zanimljiv je podatak da cijele te sezone 1991/92 Danilović i Đorđević nisu razgovarali, a izrasli su u najbolji bekovski tandem Starog kontinenta. Doduše, njihova loša komunikacija mahom se mogla primjetiti i prije par godina kada je Đorđević smijenjen sa mjesta selektora reprezentacije Srbije, a na inicijativu Danilovića.

Trideset godina kasnije na klupi Partizana ponovo je Željko Obradović, ali ne 32.godišnji, već, definitivno, najbolji Evropski košarkaški trener svih vremena. Partizan na ovaj 16.april 2022.godine neće igrati nijednu košarkašku, važnu, utakmicu, ali će zato fudbaleri igrati meč sezone protiv Crvene zvezde u okviru 167. derbija, a košarkaši će u narednih mjesec, dva (možda) napraviti novi podvig o kome će se pričati u godinama koje dolaze.

Partizanov šampionski tim:

Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Nikola Lončar, Igor Mihajlovski, Zoran Stevanović, Igor Perović, Dragiša Šarić, Željko Rebrača, Mlađan Šilobad, Slaviša Koprivica, Vladimir Dragutinović, Ivo Nakić.

Trener: Željko Obradović.