Pišu: Stefan Đukić, Milica Jovićević, Damjan Spasojević

U momentu dok razmišljamo koji soj korone trenutno hara, te da li hara uopšte, koje su razmjere krize rata u Ukrajini, djeluje nadrealno da smo danima samo išli i gledali filmove. Kao da smo prešli u paralelnu realnost u kojoj ne postoji ništa do sedma umjetnost, u kojoj su akteri svih tih priča podjednako realni kao naši prijatelji, kao članovi naše porodice, kao naši saputnici

Nastupom Simfonijskog orkestra RTS-a, koji je predivnom izvedbom napravio omaž jednom od najvećih kompozitora filmske muzike, Džonu Vilijamsu, prije nekoliko dana završen je jubilarni, pedeseti filmski festival FEST. Na završnoj ceremoniji, najviše priznanja su dobili film Nitram, ostvarenje australijskog režisera Džastina Kurcela inspirisano istinitim događajem, masakrom koji se 1996. godine desio u gradiću Port Artur; i Optužba (The Accusation, u francuskom originalu Les Choses humaines), Ivana Atala, drama o dvije porodice uvučene u optužbu o silovanju. 

Ipak, od nagrada je važnije da je na FEST-u, u svojoj jubilarnoj izvedbi, prodato 52 000 karata (pritom Sava centar, najveća filmska sala festivala, nije ovaj put bila otvorena za publiku), da je bilo 380 projekcija i da se moglo uživati u preko 80 filmova sa različitih govornih područja, raznovrsnih autorskih senzibiliteta, autentičnih izraza. 

U momentu dok razmišljamo koji soj korone trenutno hara, te da li hara uopšte, koje su razmjere krize rata u Ukrajini, djeluje nadrealno da smo danima samo išli i gledali filmove. Kao da smo prešli u paralelnu realnost u kojoj ne postoji ništa do sedma umjetnost, u kojoj su akteri svih tih priča podjednako realni kao naši prijatelji, kao članovi naše porodice, kao naši saputnici. Možda bi neko zamjerio što se ljudi posvećuju gledanju filmova u momentima dok neko drugi strahuje za život ali takva kritika je bespredmetna – u kom to istorijskom periodu takvog strahovanja nije bilo? Štaviše, kroz umjetnost imamo veću šansu da dovedemo sebe do saosjećanja sa tuđim bolom, do uosjećanja u tuđu tragediju, te i podignemo sopstvene mogućnosti da nekome pomognemo.

Ekipa Kombinata uspjela je da isprati završna tri dana FEST-a i tom prilikom izdvoji par, zaista vrhunskih ostvarenja. Ono što je takođe zanimljivo je da se u svima njima nalazi jedna zajednička nit, jedan motiv i misao koja možda nije bila primarna autorima tih filmova, ali su je oni svejedno kvalitetno prenijeli. Taj motiv je vječna ljudska borba protiv zaborava, težnja da se bude zapamćen, rvanje sa prolaznošću ljudskosti. Na neki način, i naš odlazak na festival je jedna takva borba a filmovi koje želimo da vam preporučimo su:

,,Lovac na vjetar” (Căutătorul de vânt), debitantsko ostvarenje rumunskog režisera Mihai Sofronea koji potpisuje i scenario. Ovaj film nam govori o Raduu (Dan Bordeianu), inženjeru koji je koliko možemo vidjeti veoma uspješan u svom poslu, ali izrazito neuspješan u pogledu ljudskih odnosa. Kroz par razgovora vidimo da nema nikakav odnos sa svojom porodicom, da je razveden, ne pominje se da ima ikakve prijatelje. Povrh svega toga saznaje da boluje od neke teške bolesti i da će za svega par mjeseci umrijeti. Umjesto da posjeti specijalistu, Radu ulazi u kola i kreće u nepoznatom pravcu, završivšii u jednom malom selu gdje pronalazi neki smisao družeći se sa mještanima. Film karakteriše sjajna kinematografija sa odlično odabranim pejzažima i muzička podloga kojoj bi pozavidjeli gitarski velikani filmske muzike.

,,Kralj smijeha” (Qui rido oi), italijansko-španska koprodukcija koju potpisuje Mario Martone.

Film rađen po istinitom događaju, suđenju Eduardu Skarpeti po tužbi čuvenog italijanskog pjesnika Gabriela D’Anuncija koje je imalo duboke implikacije na tumačenje komedije, ali i umjetnosti u italijanskom društvu i u kom su učešće uzeli i mnogi književni velikani tog doba. Martone oslikava širok i kontroverzan život Skarpete, njegove bračne i vanbračne zajednice, mnogobrojnu priznatu i nepriznatu djecu te odnos sa kolegama, sukobe na svim nivoima i naravno ogromno životno raslojavanje između bogatih i siromašnih. 

Film predstavlja klasično ostvarenje italijanske kinematografije, pun je muzike, topline, lijepe hrane, smijeha, te tema koje bi u nekom drugom jezičkom područiju bile teže, a ovdje su u skladu sa ljepotom života koju su nam ranije oslikavali Felini, Mastrojani, Bertoluči.

,,Jedna sekunda” (一秒钟) rad Žang JiMua, govori o čovjeku koji bježi iz kineskog radnog logora tokom Maove kulturne revolucije. On ne bježi od teškog rada niti od nasilja kom je izložen, već je njegov bijeg uzrokovan željom da pogleda isječak filmskih novosti prije projekcije filma jer je čuo da se u njemu pojavljuje njegova ćerka. U svojim očajnim pokušajima da to zaista i vidi on upoznaje i ulazi u sukobe sa kino-operaterem živopisnog imena “gospodin Film”, siročićima Liu kao i sopstvenim progoniteljima koji žele da ga vrate u logor. Testament jednog vremena, značaja filma i želje da zapamtiš i budeš zapamćen.

Posebno treba istaći ostvarenje ,,Poslije zime” našeg Ivana Bakrača, jedini crnogorski film na jubilarnom FEST-u. Bakrač nam donosi priču o pet prijatelja koji, uprkos daljini koja ih razdvaja, dobu u kom su i koje donosi promjene, prekretnicama koje svi imaju kada osjećaju da se mladost završava, pokušavaju održati svoje prijateljstvo. Coming of age film kog se ne bi postidjeli ni mnogi svjetski režiseri.

Pored ovih, imali smo prilike vidjeti razna ostvarenja, od kojih neka nisu za preporuku a neka, kao ,,Idemo idemo” Majka Milsa su već obrađeni u tekstu najave.

Zanimljivo je, i ne samo zanimljivo već i veoma lijepo, da svi ovi filmovi imaju jednu centralnu, ljudsku poruku, poruku koja dosta govori o tome šta kao ljudi želimo, čemu težimo i kako živimo. Kineski bjegunac, italijanski komičar, rumunski inženjer, američki radio voditelj, svi oni imaju želju da zapamte i ostanu zapamćeni, da ostave neki pečat, neku nit koja će reći da su postojali. 

Bjegunac samo želi da iznova i iznova gleda tu jednu sekundu u kom se njegova ćerka nalazi na filmu, da tu scenu uhvaćenu na filmskoj traci zapamti do najsitnijeg detalja. Komičar ne želi da pristane da ga zovu plagijatorem već se bori da njegovo djelo ostane umjetnost, ostane bitna, a on sam se od prolaznosti bori svojim (moralno upitnim, ali takvim) širenjem porodice, priznate i nepriznate. Inženjer, shvativši da mu je ostalo svega par mjeseci na Zemlji shvata da ništa istinski nije postigao i odlučuje da luta, nalazeći smisao u selu, starcu, samohranoj majci, njenom sinu i njihovom običnom, ali nekako punom, životu. Radio voditelj pravi intervjue sa djecom, ali i povezuje se sa svojim neobičnim nećakom u nadi da će njemu omogućiti normalan put u život uprkos pogubljenim, nesnađenim roditeljima ali i izvući svu djecu koju intervjuiše iz anonimnosti, puštajući njihova razmišljanja direktno u etar. Zanimljivo da je jedno od njegovih pitanja uvijek “kako vidiš budućnost” a njegov nećak, Džesi mu odgovara ‘Šta god planiraš da se desi se nikad ne desi. Stvari za koje nikad ne bi mislio da mogu biti se dese. Tako da moramo samo da idemo. Idemo, idemo, idemo…”

Filozofi egzistencije govore o brizi, strijepnji, strahu, kao stalnom osjećaju koji nas ne pušta tokom našeg života. On je tu jer smo uvijek svjesni smrti, svjesni da će u jednom momentu nastupiti kraj naših života, te se pitamo da li je vrijedilo živjeti, da li smo opravdali na neki način svoje mjesto na zemlji. O tome, u srži govori mnogo filmova pa i ovi koje smo imali prilike da gledamo, da u njima uživamo, na jubilarnom, pedesetom FEST-u i koje svim srcem preporučujemo svim čitaocima Kombinata. 

Uostalom i sam film, prenošenje scenarija, fotografije, ideja u set pokretnih slika je neki vid, neki pokušaj, da se otrgnemo od prolaznosti života, da opravdamo sopstveno postojanje.