Ranac na leđima, vunene čarape i gojzerice su me selile u neke druge svjetove, a od potreba su ostale one za hranom, toplinom, i beskonačna želja da osjećaj koji u tim trenucima imam podijelim sa još nekim.

Odlazak u nepoznato pruža mogućnost da budemo ono što u stvari jesmo, kao da u nama gasi svjesne blokade i trigere neuroze, dopuštajući nam da produbimo potragu za sobom, na mjestima gdje nas niko ne zna i gdje smo slobodni. Prvi susreti sa planinom za mene nisu bili bijeg od grada, već povratak kući. Od djetinjstva su mi snovi bili ispunjeni slikama nestvarnih predjela, gradske ulice bi se pretvarale u staze ka vrhovima sakrivenih iza oblaka, hodao bih dolinama okruženim okomitim stijenama.

Karl Gustav Jung je rekao da uvid u čovjekove unutrašnje slike mora da se preobrazi u etičku obavezu, a „odustajanje od njihovog tumačenja, ili izbjegavanje etičke odgovornosti lišava čovjeka njegove cjelovitosti i njegov život pretvara u bolnu nedovšenost.“ Sebe sam počeo da tumačim kroz nestvarne scene kojima sam svjedočio baš na planinama, tamo gdje bi se moji snovi nastavljali.

Ranac na leđima, vunene čarape i gojzerice su me selile u neke druge svjetove, a od potreba su ostale one za hranom, toplinom, i beskonačna želja da osjećaj koji u tim trenucima imam podijelim sa još nekim. Na prstima bih mogao da izbrojim zemlje van naše u kojima sam bio jer sam bez kajanja prilike za putovanja mijenjao za par dana na Durmitoru, u šatoru ili starom Fordu, u kome sam slušao nevrijeme, sakriven u vreći za spavanje. 

Vođenje tura se vremenom pretvorilo u posao koji mi je omogućio da na višednevnim turama uživam u bezbroj zalazaka Sunca, nestvarnim jutrima, i ljudima koji su me mijenjali. Neke sam srijetao u zabitima, domovima kroz koje duva vjetar, neki su hodali bosi, a neke sam slušao kako na gitari sviraju „Wish you were here“ sa druge strane Crnog jezera dok smo gledali zvijezde padalice. Planine naše zemlje sam vidio kao svoje igralište i utočište.

Oni koje sam spontano srijetao pričali su mi da dolaze kod nas jer smo skoro jedina preostala zemlja u kojoj je moguće naći staze koje nisu uništene prekomjernom gradnjom i turizmom, i da je najbitnije da to sačuvamo.

Prije par godina kontaktirala me poznanica – njen brat je dolazio iz Amerike, zaljubljenik je u fotografiju i traži nekog da ga povede u jednodnevni obilazak lijepog mjesta kako bi mogao da uživa u prirodi i fotografisanju. Rekao sam joj samo da bude spreman u 5 ujutru, i da ću ga uveče vratiti kući. Podgoricu smo napustili prije svitanja, da bi izalazak Sunca čekali na Crkvinama i zatekli kanjon Tare u magli. Bilo je tek jutro, a nama dan već skroz ispunjen. Iza svake krivine čekao nas je drugačiji pejzaž i nestvarno svijetlo…

Nastavili smo ka Žabljaku i Durmitoru. Zminjica, Zminje i Crno jezero, plavo Vražje jezero sa stećcima, i za kraj dana južna strana Durmitora…

Znao sam da su najljepši zalasci sa Sedla, i to da je svaki put drugačije, i svaki put nestvarno. Svaku planinu volim na svoj način, ali kod mene Durmitor ima posebno mjesto. Niko ne može ostati ravnodušan na pogled na strme stijene Prutaša, valovite doline sa druge strane puta, i dolazak u Trsu pred sam mrak koja zbog svog položaja, visoko iznad pivskog jezera, podsjeća na kraj svijeta. U meni bezbroj neopisivih emocija i slika; da Sunce tako brzo ne nestaje iza brda, mislio bih da vrijeme više ne postoji. Spustili smo se do Plužina i nastavili dalje ka Podgorici, da bi se opet družili sljedeće godine.

Na sat vremena od Podgorice nalaze se Kučke planine koje je većina naših sugrađana počela da otkriva u vrijeme pandemije kroz izlete na Bukumirsko i Rikavačko jezero. Sa jednog od mnogih vrhova sam više puta fotografisao Mliječni put, a ako noć provedete tu u šatoru, ujutru ćete uživati u pogledu na grad, Skadarsko jezero i more, dok vam leđa čuvaju vrhovi Prokletija i kanjon Cijevne.

Kada sam nekog želio da povedem u planinu sa ciljem da je zavoli, poveo bih ga na Hum Orahovski, i prvo sljedeće pitanje bi bilo – ,,gdje ćemo sljedeći vikend“. Kao i mnogo stvari, staza za ovaj pristupačan vrh je sada u jako lošem stanju, da je malo više osjećaja, bila bi na svakoj mapi, očišćena, osigurana i markirana, među prvim mjestima na spisku lokacija koje treba obići ako ste u Podgorici a volite prirodu i duže šetnje.

Tu su skoro puste moračke planine, kameniti Maganik, a malo dalje pitoma Bjelasica i gola Sinjajevina. Da svaki vikend provedete u planini, malo bi vam bio jedan život da vidite sve ljepote koje imamo.

Nažalost, od beskonačnih mogućnosti koje smo dobili time što smo rođeni na ovom mjestu, mi smo u nekom periodu odlučili da odemo u drugom smjeru. Naše najljepše rijeke nisu više čiste, dosta njih je završilo u cijevima a neophodno je ući dublje u šume koje nestaju da bi se osjetilo ono što je bilo moguće prije svega par godina.

Prije petnaest godina kada sam počinjao da se bavim planinarenjem, zamišljao sam da će do današnjeg dana naša zemlja ličiti na one razvijene u podnožju Alpa; da ću se strancima hvaliti kako na Žabljaku mogu da probaju sve vrste planinskih čajeva i domaću hranu, a da će ruralni turizam da oživi naša zapuštena sela i katune i pruži ljudima šansu da ostanu na svojoj, i u svojoj zemlji.

Umjesto tih slika, svake godine katuni su prazniji, mladi odlaze vani, a stari pokušavaju da izguraju još jednu godinu, i tako se najljepše tačke na mapi Crne Gore gase.

Ruralni turizam postaje arhaična riječ, a njene tragove čuva samo nekoliko pojedinaca koji svojom ponudom čine sjever drugačijim, i nije im lako.

Jedan od glavnih problema sa kojim se suočavaju oni koji se bave ruralnim i planinskim turizmom jeste nedostatak planinskih vodiča. 2015. godine organizovano je polaganje za stručnu kvalifikaciju Planinski vodič, istovremeno je donešen zakon u kom se navodi da turističke agencije za posao vodiča ne mogu angažovati vodiča ukoliko nemaju zvaničnu licencu. I to bi bilo super da naša generacija nije bila prva i poslednja koja je tu licencu dobila. Sa krizom koja je došla zbog pandemije, većina vodiča, od nas ukupno dvadeset sedam je bila prinuđena da promijeni profesiju ili je počela da radi u nekoj drugoj oblasti iz drugih razloga.

Čekam (svaki) naredni vikend da joj se opet vratim, i vjerujem da će nekada, neko pametniji od nas, skinuti prašinu sa nestvarnih brda i čarobnih šuma, i znati od toga da napravi raj, jer Crna Gora to jeste.