Piše: Aleksandar Novović

Iskoristimo naše tradicionalno sjećanje zlatne ribice i u neku dobru svrhu. Zaboravimo nesretnog lava što prije, makar njega sačuvajmo od kolektivnog pamćenja prije nego mu obučemo neku od uniformi iz našeg mentalnog naftalina.

Iako lavove po automatizmu vežemo za afričke savane, došlo je neko ludo doba kad ih možemo vezati i za crnogorski krš i draču. Uostalom, vezan je lav i na grudima orla sa nacionalnog grba. Vjeruju neki da su nam ga tu privezali stari Mlečani, dok drugi ubjedljivo galame da je neki drski crnogorac izrugivao onoj staroj ,,veži lava gdje ti gazda kaže“.

Kako tada, tako i dan danas. Lavovi na sve strane: i oni majčini sinovi što im mame prže palačinke kada se vrate iz grada, i oni tatini sinovi što voze električno auto od treće godine; i oni izblijedjeli, nijemi lavoliki krši na stubovima kič ograda; i ćerke lavice, ali samo ako su patrijarhalne; i rukometašice lavice sa srebrom zlatnog sjaja, i kolege rukometaši nekad sokolovi, sad lavovi…

Bilo kako bilo, globalizacija, bahanalizacija, internet trgovina, inflacija milionera i dokonih skorojevićkih zadnjica doprinijeli su da lav više nije lav, ne daj bože ,,kralj džungle, nego supstitut za pit bula u komšiluku. Ponos delije iz kraja se više ne mjeri udubljenjem u opranom donjem vešu, već uvezenim pitonima, piranama, iguanama i, hvala bogu, lavovima jer su oni stari, mermerni – dotrajali.

A sve je to jedan veliki cirkus. Upravo kao onaj u kojem su lavovi samo velike ukroćene i glavate mačke koje preskaču prepone, keze zube na udar biča i provlače se kroz hula-hop.

I tako, iako smo i mi u Crnoj Gori mali, ipak nismo manje ’ony’ od ostalih, pa i mi egzibicioniste za trku imamo, te smo do juče bezgaći, danas u Versaći, uve(z)li mladunče lava da se istrči kamenjarom crnogorskim.

A kamenjar nam je u svijesti, u moralu, u ponašanju. Lavić je shvatio to čim je stupio na našu zemlju ljutu, pa grivom bez obzira u sampas. Adaptirao se mrčeni momak, nesuđeni kralj afričke savane, pa zauzeo prvi plac iznad Budve, ništa manje umješno od Sveta, Mila ili Bata, te strkao u ilegalno izgrađenu kuću, nedovršenu, ali kao da ima veze. Cijela država nam je kuća pod pločom. Nezavršena, ali sa zastavom prvog kvaliteta. Priključiće se lav na neki direk od struje prvom prilikom, a legalizovat vilu kad i ministar Mitrović.

Veli sebi, kad je baksuz da završi ovamo, makar da se skući. Evo, ni državljanstvo mu neće biti utjeha, jer odlazeća Vlada donese te odluke na nos na vrat, a dijaspori nije milo da sjutra neki lav može glasat za izbore u državi u kojoj oni i ne žive. Naprotiv. Oni je napustiše, mahom dobrovoljno, mahom silom prilika. Ali sila koja dovede lavića u Crnu Goru jača je od svakog cirkusantkog kreveljenja.

Na crtu toj sili, kasno doduše, izađoše i mrtve ekološke organizacije. Sad se sjetiše da je uvoz egzota ilegalan i potencijalno opasan po ekosistem Crne Gore. Pa super, recite to Dušanu iz Mataguža što mu Mambe uzgajaju jagode i Franu u Vuksanlekiće što mu iguana useli u štalu četvoro kopiladi od domaćeg smuka.

Sreća u nesreći je, ipak, iako smo avetnuli i na navijek oštetili ovog našeg nesuđenog Lava, on će nas brzo napustiti i ostat negdje živ. Ako sve bude kako treba, svaki Crnogorac će ga zaboravit i nikad pomenut da ne štuca kukavac.

Bolje da ga zaboravimo, jer ako ga mi zapamtimo i, ne daj bože, u istoriju unesemo, muka će ga velika naći i na ovom i na onom svijetu. Ne činimo li to svakome koga pamtimo?