Piše: Stefan Đukić

Politička stvarnost u Crnoj Gori, po maltene svakom pitanju, djeluje upravo tako – naši izabrani “lideri” hrabro izjavljuju da preuzimaju odgovornost za ono što će se dogoditi, dok zapravo sva težina njihove odgovornosti pada na građane koji jedini trpe.

Postoje mnogobrojni termini kojima se služe politički “lideri”, kao i svi oni iz uvijek uslužnog, “građanskog sektora” kada je potrebno da proguraju neku ideju za koju su svjesni da ne posjeduje podršku u okviru biračkog tijela, da im za nju građani nisu podarili sopstveni suverenitet, da prosto rečeno, nemaju mandat. Tako se govori o potrebi da se ne bude “populista”, da treba biti “politički mudar”, da se vodi “avangardna politika” i da je na “političkoj eliti” da donosi “teške” i “nepopularne” poteze. Uzevši u obzir da nekad političari zaista moraju donijeti neke nepopularne mjere, čovjek mora da se zapita kako to da je crnogorska politika toliko avangardna da maltene svake godine, nekad i više puta godišnje, moramo da gutamo žabe i svjedočimo donošenju odluka za koje političari nemaju mandat dobijen na izborima?

Štaviše, ne pozivajući ih na odgovornost mi smo i saučesnici u takvom izvrdavanju izborne volje i principa suvereniteta. Od toga polazi i ovaj tekst.

Mogli bi da razumijemo nepopularne mjere u vidu dodatnih poreza tokom perioda krize (mada i tada nije trpila javna potrošnja, niti flota službenih vozila, nego je teret isključivo prenesen na građane) ali da se suverenitet građana ignoriše tokom glasanja za državne simbole, za Ustav, za članstvo u vojnim savezima govori nam da se ne radi o političkoj odgovornosti ljudi na pozicijama, već prosto o ignorisanju suštine demokratije, o političkom mesijanstvu i glumljenju lažne aristokratije.

Toliko se daleko išlo u tom preziru prema građanima da se bivši predsjednik Vlade Duško Marković hvalio time da su donijeli odluku kojoj se tada protivilo 85% građana Crne Gore istakavši da je to toliko bitna odluka da je zbog toga nisu prepustili građanima. Zato je krajnje vrijeme da govorimo o konkretnoj odgovornosti, onoj iz koje će proizaći jasno izraženo prihvatanje određenih, prije svega političkih, konsekvenci ako te “teške” odluke, donesene suprotno željama birača, ne donesu potrebne rezultate.

Odgovornost Cara Edipa

Nemoguće je govoriti o odgovornosti a ne podsjetiti se primjera iz antičke drame „Car Edip” ili, u grčkom originalu Tiranin Edip (Οἰδίπους Τύραννος). Sofokle nam predstavlja Tebu, mitski grad iscrpljen kugom čiji vladar, Edip, svjestan da je bolest proizvod kletve, pokušava istu da podigne. U svom traganju on konsultuje proročište u Delfima i proroka Tireziju, razgovara sa svojom ženom Jokastom i njenim bratom Kreontom i u raspravama sa njima otkriva se pozadinska priča – Teba je prokleta jer je kralj Laj prekršio zakon gostoprimstva (grčki “ksenija” – ξενία) pred kraljem Pelopsom.

Ta prokletstva su počela proročastvom da će sam kralj Laj stradati od ruke svog sina, a nastavila se dolaskom Sfinge koja će proždirati sve putnike u Tebu dok ne dobije tačan odgovor na svoju zagonetku. Kao dijete, Edipa je otac dao pogubiti, ali se on, sretnim spletom okolnosti našao u Korintu, gdje ga je tamošnji kralj usvojio. Nažalost, kako to biva u grčkim tragedijama, sudbina mora biti ispunjena i glavni junak biva užasnut otkrićem da je on Lajev sin te da je (u samoodbrani) ubio svog oca, a kasnije, rješivši Sfinginu zagonetku postao vladar Tebe dobio Jokastu, svoju majku, za ženu. Shvativši da je on razlog kuge u svom gradu, da su njegova djeca istovremeno i njegova polubraća i polusestre, izluđen užasom, pokušava ubiti svoju majku/ženu ali je nalazi obješenu. Konačno skhran od bola, uzima zlatne čiode iz njene haljine, osljepljujući sebe, i predajući se u ruke Kreontu, očekuje izgnanstvo. Tragedija završava pjesmom hora koji kaže da se “nijedan čovjek ne može smatrati srećnim prije sopstvene smrti”.

Primjer Edipa kao nekog ko preuzima, doduše drastičnu, odgovornost za svoja djela, korišćen je mnogo puta u istoriji političke diskusije, ali i u djelima fikcije. Esej pod istim djelom je razlog zašto Tomaš, glavni junak Kunderine ,,Nepodnošljive lakoće postojanja” dolazi u neprilike zato što je uporedio češke komuniste sa Edipom.

Naime, Tomaš postavlja pitanje – kako je moguće da komunističko vođstvo nije znalo šta će se desiti kada uvedu staljinizam u njihovu državu? Ko je trebalo da zna ako oni ne znaju? I pritom, kada se već izdešavalo sve što se desilo, kako to da nisu prihvatili sopstvenu odgovornost, kako se niko od njih nije našao da bude makar djelić “Edipa”? Isto pitanje postavljamo i mi danas gledajući u naše “lidere” koji donose neke odluke za budućnost, pitajući ih kakvu su odgovornost preuzeli za prethodna činjenja? Imajmo u vidu da je Edip, nošen sudbinom, nije mogao izbjeći učinjenim zločinima, pa je opet prihvatio odgovornost ne tražeći izgovore niti opravdanja, ne nalazeći olakšavajuće okolnosti.

Ako govorimo o istorijatu političke odgovornosti u Crnoj Gori, ona će spasti na par slova – ostavke komunističkih lidera nakon AB revolucije, te ostavke političkih lidera sa partijskih funkcija nakon izbornih neuspjeha (Slavka Perovića u LSCG, Predraga Bulatovića u SNP-u te Šoća i Popovića u NS-u). Sve u svemu, mršavo shvatanje odgovornosti i još mršavije preuzimanje iste. Ono što nam bode oči (kao čiode iz Jokastine haljine) je da nema odgovornosti za konkretna izborna obećanja, a pogotovo ih nema kada su u pitanju one odluke čijih najava nije bilo pred izbore kojima se jedino i dobija mandat od građana. Nikad nismo ni čuli zadovoljavajuće obećanje u formi ,,uradićemo to i to, ako ne postignemo takav i takav cilj, ne samo da ćemo napustiti poliitku nego ćemo iz sopstvenih sredstava sanirati štetu”.

Ovakvi predlozi nam djeluju radikalno, ali napuštanje liderske pozicije u nekoj partiji nakon koje se i dalje prima poslanička plata (ili neki drugi vid državno obezbjeđene apanaže) nije istinska reperkusija loše preuzete odgovornosti, nego princip nekažnjivosti za sve buduće odluke. Niko ne traži od političkih lidera da iskopa sebi oči u slučaju da njegovi planovi ne donesu obećane rezultate, ali živjeći stvarnost u kojoj suštinske odgovornosti nema, istu moramo zahtijevati.

,,Ja preuzimam odgovornost”, izjavi Kralj Čičak ponosno

Priča o odgovornosti u crnogorskoj politici podsjeća na epizodu crtanog filma za djecu “Ben i Holi”. Naime, Ben i Holi su patuljak i vila koji žive u ,,Malom kraljevstvu”. Vladar tog kraljevstva, Kralj Čičak u jednoj epizodi odlučuje da želi da se provoza jezerom. Problem je što u jezeru pliva velika riba, poznata kao ,,Veliki zli Bari” te vlasnik jedinog broda u kraljevstvu, gospodin Patuljak, ne želi da rizikuje plovidbu. Kralj Čičak, uporan u svojoj namjeri da plovi, nagovara gospodina Patuljka da porine svoj brodić, Banti 2 (originalni Banti je završio u utrobi zlog Barija) riječima ,,Ja preuzimam svu odgovornost ako se išta desi”.

Kao što i možete pretpostaviti, nesreća se dešava tokom plovidbe rasturivši brodić na hiljadu komada, a putnike ostavivši u vodi. Dok tako plivaju Kralj Čičak ponosno kaže ,,Ne brinite, ja preuzimam svu odgovornost” i na pitanje ,,Dobro i šta s tim?” odgovara ,,Ništa, preuzeo sam odgovornost”.

Politička stvarnost u Crnoj Gori, po maltene svakom pitanju, djeluje upravo tako – naši izabrani “lideri” hrabro izjavljuju da preuzimaju odgovornost za ono što će se dogoditi, dok zapravo sva težina njihove odgovornosti pada na građane koji jedini trpe.

Bilo bi lijepo da možemo sopstvene lidere uporediti sa Edipom, ali smo nažalost zaglavljeni sa Kraljem Čičkom koji ima mnogo lica.

Da ne idemo dalje u istoriju, analizirajmo trenutnu situaciju – GP URA se, najviše od svih ostalih zalagala za koncept ekspertske Vlade u ovakvoj raspodjeli snaga i ona je, prije svega par dana, glasovima opozicije, taj koncept srušila. I šta se onda desilo? Ništa, rekli su ,,preuzimam odgovornost” i sada idemo na novi plan, isti takav, a drugačiji.

Sve i da će ta sledeća Vlada biti deset puta bolja, nespremnost da se istinski preuzme odgovornost za propast prethodnog koncepta nam govori da smo dočekali promjenu vlasti, ali da smo decenijama daleko od promjene svijesti.

Promjena Ustava i promjena svijesti

Uprkos svemu, vjerujem da rješenje postoji – poziv na odgovornost za prethodne događaje danas ne možemo sprovesti, ali možemo za one buduće. Kad god dobijemo obećanje, ne smijemo isto prihvatati bez jasno iscrtanih reperkusija za one koji ga predlažu, reperkusija koje će prihvatiti ako ne dođe do najavljenih rezultata.

Tako i jedino tako možemo osigurati podizanje svijesti povodom toga šta je politička odgovornost, zašto ti ljudi primaju platu iz naših džepova i čemu treba da teže. Postoji naravno i bolji način – redefinisanje člana 93 Ustava Crne Gore koje će dovesti do toga da kvalifikovana većina birača automatski povlači referendum za izglasavanje ili poništavanje bilo kog zakona koji se donosi u parlamentu.

Jedino tako možemo povratiti politički suverenitet koji nam je davno oduzet i za koji nikad niko ne odgovara. Djeluje utopistički, ali jedino postavljanjem velikih ideja, velikih ciljeva, možemo imati bolju politiku, bolju vlast.

Ne smijemo gubiti vrijeme očekujući antičke heroje na pozicijama na kojima se guraju ljudi za koje je i Kralj Čičak ozbiljna veličina.