Piše: Stefan Đukić

Svako želi da bude velik i prepoznat kao Alkatraz i svako može tamo smjestiti film, ali na metlanju poda Grmožura se može iskazati jedino istinski genije, zvao se on Džordž Harison ili nekako drugačije.

Potrebno je dobro se izgubiti da bi došli u poziciju da u našem vidokrugu ne postoji ništa što predstavlja tekovinu, tehnologiju, konstrukciju dvadesetog ili dvadeset i prvog vijeka. Uvijek su tu negdje dalekovodi, tornjevi mobilnih operatera ili makar asfalt star nekoliko decenija. Opet, ako fantaziramo o idiličnim divljinama, o pustahijama gdje je pogled bez kraja, shvatimo da su te misli obična zaluđivanja, fantazije ljudi iz gradova.

U stvarnom svijetu pak, kada i stignemo u neki zabitiji predio, odmah se nerviramo što broj linija u prijemu mobilne mreže padne, ili što je put grublji a naša obuća neprimjerena zemlji, travi, korijenju. Zato me je iznenadio pogled koji sam imao negdje tokom avgusta protekle godine, pogled sa plaže Skadarskog jezera nemaštovito nazvane Pješačac ka ostrvu Grmožur.

Ispred vas je nepregledno jezero, lokvanji i trska na njemu, u daljini su brda i planine, izmaglica iza koje se krije civilizacija ali koju vaše oko ne uspjeva da uhvati. Nigdje u vidokrugu ne nalazite nijednu stvar mlađu od nekih stotinu dvadeset godina, a u sredini leže, samotne i zaboravljene, ruševine turske tvrđave smještene na sada već romantizovanom ostrvu Grmožur.

Od Avalona do Alkatraza

Tvrđavu su podigle Osmanlije tokom 1843. godine, i ona je, zajedno sa Lesendrom, Vranjinom i Žabljakom (Crnojevića) činila fortifikacionu liniju na Skadarskom jezeru kojom su istočni osvajači branili Crnogorcima proboj do Bara i Skadra. Sam Grmožur nikad nije bio mjesto borbe tako da nikad nije ,,priveden namjeni” a da jeste, usamljen u središtu jezera kao legendarni Avalon, ušao bi u svaku moguću priču.

S druge strane, pomenuto Lesendro je bilo i ostalo nedosanjani osvajački san Petra Drugog Petrovića Njegoša, san radi koga je ostala izreka u narodu „izgore kao vladika za Lesendrom“. Žabljak Crnojevića je pak bio poprište dvije čuvene bitke i junaštva Kenja Stankovog (na čijem nadgrobnom spomeniku u Rvašima, koje mu je podigao Kralj Nikola deset godina nakon smrti, možete pročitati, u dvije rečenice, suštinu crnogorske identitetske zavrzlame koja i danas opstaje).

Od ove tri lokacije, dvije su tako snažno ušle u pamćenje i kolektivnu svijest Crne Gore, dok je treća, Grmožur, ostala više kao priča, spoj mita, fantazije i umjetničke slobode, ali o tome više u nastavku.

Pri završetku Crnogorsko-osmanlijskog rata koji je trajao od 1876. do 1878. godine ostrvo biva oslobođeno a tvrđava nedugo zatim pretvorena u zatvor. Tako se postavljaju temelji za kasnija pripovjedanja o „Crnogorskom Alkatrazu“, dok ga mještani okolnih crmničkih sela nazivaju „Ostrvom zmija“ a ornitolozi u kasnijem periodu „Ostrvom ptica“. Zatvor je bio mahom politički, ali su u njemu „ležali“ i oni koji su izvršili neka od najtežih krivičnih djela. Tako je Grmožur u svoje žitelje ubrajao recimo neke od osuđenih učesnika čuvene „Bombaške afere“. Kako to obično biva sa mjestima legendi, većina „saznanja“ o njima ne dolaze iz istorijskih izvora nego drugim putem, u ovom slučaju iz predstave „Dugo putovanje u Jevropu“.

Čuvena predstava, rađena po tekstu Stevana Koprivice a u režiji Egona Savina, postavlja Lazara Ristovskog u ulogu Kralja Nikole koji se, između ostalog obračunava sa svojim političkim protivnicima. Iz predstave tako saznajemo sve ono što mislimo da su zapravo istorijski fakti (a mahom su ipak kombinacija mašte, istorijskih izvora, ali prije svega, anegdotalnih saznanja). Kralj tako navodi, razgovarajući sa izvjesnim Lekićem, studentnom disidentom, da na Grmožuru žive svi mogući bauci i akrepi, doneseni iz svih krajeva svijeta.

„Pobrinuo se jedan Bokelj, pomorac, lukav li je da te strav ufati! Đe god pođe po Aziji, po Africi, donese mi kakvoga akrepa, razumiješ li“, govori u predstavi Ristovski kao Nikola Prvi. Tako je u pamćenju ostalo da se radi ne samo o ostrvu zmija, nego o lokaciji koja krije ko zna kakva čudovišta nepoznata ovim predjelima. Pored toga se pominju i druge anegdote, kao ona da svaki zatvorenik ima svoga čuvara, te ako neko i pobjegne, čuvar bi bio taj koji bi morao da odsluži kaznu do kraja. Navodno, sa Grmožura niko nije pobjegao mada mještani okolnih Crmničkih sela pričaju o bjeguncima kojima su sa obale gurali balvane na kojima bi otplutali u noć te se kleli kako je baš njihov predak na svom čunu pomogao bjekstvo mnogih nepravedno zatočenih. Bjekstvo sa Grmožura je film koji samo čeka da se snimi.

Danas ne možemo sa sigurnošću znati gdje prestaju činjenice a počinju mitovi, ali je svakako sigurno da je Grmožur stradao u zemljotresu 1905. te da je konačno napušten pred početak Balkanskih ratova, kada glavni crnogorski kazamat postaje ozloglašena „Jusovača“. Ostrvo je tako napušteno do današnjeg dana, što mi je i omogućilo da sa plaže jezera gledam u krajolik kakav su gledali stotinu godina ranije.

Gledajući, ali i razgovarajući kasnije o njemu, dobio sam više puta komentar – „ah da, znaš li da je to crnogorski Alkatraz?“. Grmožur, turistički zanemaren, kulturno-konzervatorski zaboravljen se tako izgleda, modernim aršinima „brendira“. Motivacija je jasna, Alkatraz ima svoje mjesto u kolektivnoj svijesti čovječanstva, uticaji američke kulture nam čine poznatim neke od njegovih ozloglašenih “žitelja” kao što su recimo Al Kapone i Mašinka Keli, a sve to pojačava niz filmskih ostvarenja koja se tamo dešavaju.

Uz to, postoje i mnogobrojne stvarne sličnosti – i Alkatraz je ,,Ostrvo ptica”, prije zatvora tu je bilo vojno utvrđenje, a politički zatvorenici su nerijetko baš tamo završavali iza rešetaka. Povezati jedan mali ostvrski zatvor sa onim poznatijim nam tako čini da mali zatvor postaje veći, a mali narod bitniji.

Vjerovatno je i čitaocima ovog teksta, kojima nije blizak region Crmnice niti Skadarsko jezero lakše da ovim riječima zamisle nekakvog ostrvo, pa čak i da u naš krš smjeste junake čuvenih filmova koji se dešavaju u ovom poznatijem ostvrskom zatvoru, bilo da se radi o istorijskom Alkatrazu iz kog bježi Klint Istvud, superherojskom Alkatrazu u kojem je Ijan Mekelen kao mutant Magneto ili blokbasterskom Majkl Bej Alkatrazu kroz koji lutaju Šon Koneri i Nikolas Kejdž.

Slikati i pjevati naizgled ni o čemu

Ipak, jedan događaj kom sam prisustvovao svega par dana nakon zagledanosti u taj ne-tehnološki Grmožur, dobro oslikava grešku ovih (a možda i svih) određenja. U Baru, u galeriji Velimir A. Leković, talentovani akademski grafičar po imenu Relja Dedeić je imao izložbu pod naslovom „Unutrašnja strana sna“. Serija grafika, rađenih kombinovanim tehnikama tuša, ugljena, olovke, me je zaista oduševila. Naslov izložbe je sasvim prikladan, jer apstraktne teme zaista djeluju kao mnogostruka snoviđenja i ja, koji ne mogu povući dvije prave linije, pa samim tim ni shvatiti tehničku vrijednost, mogu makar spoznati onu sadržinsku. Činilo mi se da je ta unutrašnja strana sna zapravo izvrnuta java koja se bolje vidi iz tog aspekta sanjanja, a tome je doprinijela sledeća stvar – nijedna grafika nije imala naslov, te nam autor sopstvene apstraktne vizije nije ograničio, već nam pružio priliku da sami pronađemo i svoje snove u njima, da sami iskusimo „unutrašnju stranu sna“.

Nakon izlaska sa izložbe sreo sam Dedeića u kafiću pored i nisam štedio pohvale, naročito njegovu odluku da djela liši imena, oslobodivši maštu svoje publike. Imao sam u tom trenutku šta i saznati – svi radovi su imali naslov, samo je umjetnik zaboravio da ih izvadi pred otvaranje izložbe, te su ostali skriveni u ramovima. Paradoksalno je da je ova „greška“ učinila izložbu snažnijom, jer je svaki posjetilac imao priliku da sadržaj ispuni sam, da potezima olovke i tuša autora doda sadržaj sopstvenih dilema, sopstvenih strahova, noćnih mora i snova. Nekada naizgled nesrećne slučajnosti proizvedu izuzetan efekat kao što nas bilo kakvo definisanje nerijetko povede na nezanimljive putanje.

Već duže vremena želim da umetnem u neki tekst misao da je najbolji stih Bitlsa onaj iz Harisonove “While my Guitar Gently Weeps”, stih koji ide

„I look at the floor and I see it needs sweeping,
Still my guitar gently weeps”

I u toj pjesmi, kao i u drugima iz diskografije najvećeg rokenrol benda, postoje daleko sadržajniji stihovi, veće misli, jače poente, a opet je, po mom skromnom mišljenju, ovaj koji govori o podu koji treba omesti, daleko najljepši. Prosto, Harisonova gitara u toj pjesmi plače i dok se svijet okreće, i dok uči iz sopstvenih grešaka i pogotovo dok gleda čovječanstvo koje ne ispunjava svoj potenicjal da voli, ali sve su to veliki motivi, velike teme koje je mogao opjevati (i jeste opjevao) svako, jer je o velikim temama lako pjevati, one su same po sebi pjevljive.

Genij muzičara, genij istinskog stvaraoca, je da podjednako smislenim učini stihove o metlanju poda, da strune njegove gitare plaču i u tom momentu, i da je samim tim njihovo plakanje svrha te gitare, da će one tugovati nevezano od toga da li je tema stihova nesreća ljubavi, prolaznost života ili izbor tapaciranja stolice za ručavanje. Svako želi da bude velik i prepoznat kao Alkatraz i svako može tamo smjestiti film, ali na metlanju poda Grmožura se može iskazati jedino istinski genije, zvao se on Džordž Harison ili nekako drugačije.

Svako definisanje vodi u neslobodu

U pismu iz juna 1674. godine čiji je primalac nepoznat, holandski filozof Baruh de Spinoza poentira „Omnis determinatio est negatio“, svaka determinacija je negacija, time kazivajući da trenutkom određenja neke stvari, stanja, misli, osjećanja, istovremeno vršimo negaciju istog, jer pogodivši cilj, promašili smo sve ostalo. Koliko god bilo potrebno da stvari oko sebe definišemo, na taj način razumjevajući i sebe i svijet oko sebe, ne smijemo ispustiti iz vida da time sužavamo mogućnost šta bi bilo koja od tih stvari ili misli mogla da bude.

Život jeste jedno konstantno prevođenje, prevođenje koje činimo od ideja ka mislima, pa od misli ka riječima, ali u tome uvijek gubimo određenu količinu onoga što „nismo preveli“, što je ostalo izgubljeno u prevodu, što čini da i dalje naša gitara nježno tuguje. Definicija jeste naučna potreba, obrazovna metoda, tehnička obaveza ali nam je na drugim mjestima nerijetko teret, čin koji nam oduzima mnogo više značenja nego što nam daje.

Sve ovo nas vraća na grafičara koji je zaboravio da iznese naslove svojih radova, tako nam omogućivši da kroz njega prevedemo sami sebi sopstvene snove, umjesto njegovih. Ipak, prije svega, ovo nas vraća na „Crnogorski Alkatraz“. Dajući Grmožuru ovaj epitet, definišući ga preko većeg i poznatijeg zatvora ukidamo mu sve ostalo, ukidamo mu osmanske početke, surovost Kralja Nikole prema političkim neprijateljima (a koji kralj nije prema njima surov?), okruženje Skaradskog jezera i Crmnice. Mijenjamo pogled sa Pješačca, lišen svake tehnologije dvadesetog i dvadeset i prvog vijeka za nekakav Golden Gejt na Skadarskom jezeru, džina kojeg nikad neće biti, i dobro je da ga neće biti.

Zato, zamislimo Grmožur onakvim kakvim jeste, ruševinu turske tvrđave u sred Skadarskog jezera na ostrvu koje je možda puno zmija i „svakakvih akrepa“ mjesto sa kojeg niko nikad nije pobjegao. Odbijanjem tih determinacija, paradoksalno vraćamo slobodu mjestu zatvora, dajemo mu život da bude bilo šta, da i oni koji su čitali ovaj tekst nemaju filmske asocijacije već da odu do Virpazara, ukrcaju se na čun i kažu – ajde nas povedi do te urušene, samotne, tvrđavice.