razgovarao: Nikola Nikolić

Ja vjerujem u snagu queer poetike. Mislim da će ona uvijek pronalaziti način da podriva dominantni poredak. Na kraju, subverzija je odlika svake dobre književnosti. Znamo da književnost danas ima jake konkurente, a opet nije prestala da postoji

Rođena je 1980, u kojoj je jedna smrt značila neuporedivo više od odlaska jednog čovjeka. Baš one godine koju nostalgičari smatraju okidačem kasnije spirale tragičnosti. S druge strane, rođenje na samom početku osamdesetih pružilo je mogućnost neposrednog doživljaja najrazličitijih krajnosti. Polazište kojeg bi se mnogi najradije odrekli, trampili ga za neko manje strmoglavo. Tako je to bilo tokom posljednje dvije decenije na ovim prostorima: stadijume odrastanja i sazrijevanja nije određivao prirodan razvoj, već nametnute okolnosti, snažnije od bioloških.  Lejla Kalamujić pripada onoj generaciji stvaralaca koji se na starosnoj skali smještaju negdje između mladih i sredovječnih. Uvijek sam mislio da ih krasi neka izoštrena sposobnost zapažanja, da su sa tako snažnim, kompresovanim iskustvom morali razviti i poseban senzibilitet. Vidljivo je to u svim njihovim djelima, a od takve poetike ne odstupa ni nova Lejlina knjiga, zasnovana na krajnjim situacijama.

Kako bi u nekoliko rečenica opisala zbirku „Požuri i izmisli grad“? Koji su to najizrazitiji motivi što tvoje nove priče drže na okupu?

Najkraće rečeno „Požuri i izmisli grad“ je zbirka od šesnaest kratkih priča koje se bave temom gubitka. Svaka od priča iz drugog ugla osvjetljava temu izgubljenosti (likovi ostaju bez pameti, kuće, prijateljstva, mašte, ljubavi, na kraju i života samog), te otvara pitanje ko smo mi i šta nakon što dođemo u susret sa nestajanjem. 

Naslov odiše nekom magijskom poetičnošću. Možeš li nam malo približiti njegovo značenje?

Zapravo to je naslov posljednje priče u zbirci. Direktno se odnosi na zahtjev koji junakinja stavlja pred sebe – da u posljednjim časovima svoje prijateljice za nju izmisli (bolji) grad. 

Prošlo je šest godina od tvoje prethodne knjige, zbirke priča „Zovite me Esteban“, koja je u međuvremenu postala zaštitni znak Lejle Kalamujić. Nagrađivana je, prevođena, tražena i dan danas. Kako sa ove distance gledaš na nju, odnosno na njenu dugovječnost?

Nisam sigurna da i danas mogu govoriti o nekoj većoj distanci. Razlog tome su najviše prevodi knjige. Kada se desi neki novi prevod, priča o Estebanu ponovo počne. Ja bih rado pustila tu knjigu od sebe, ali kao da ona mene još nije odlučila pustiti ☺. 

Poznata si po tome što između objavljivanja knjiga praviš prilično velike pauze – uslovno rečeno, ukoliko uzmemo u obzir skribomansku narav velikog broja ovdašnjih autora i autorki. Čini mi se da je Hemon rekao kako pisci pišu uvijek, čak i kad pomisliš da kao i mnogi po inerciji prolaze kroz svakodnevicu. Kako kod tebe protiče taj međuperiod?

Desilo se da između posljednje dvije knjige nisam napravila dužu pauzu. Prošle godine u novembru sam objavila knjigu drama „Šake pune oblaka“ za izdavačku kuću Durieux iz Zagreba. Ove godine je došla nova zbirka priča (Požuri i izmisli grad, Štrik, Beograd), tako da kod mene nema određenog pravila. Kad ne pišem obavezno čitam, a tu su i razni honorarni poslovi koje moram obavljati. 

Spadaš među one koji se u stvaralačkom smislu (makar zasad) najviše drže jedne književne vrste. Zašto vidiš kratku priču kao najpogodniji format za oblikovanje vlastite poetike?

U prozi da, to su nekako uvijek kratke priče, barem do sada. Osim toga, već sam spomenula, napisala sam i tri drame. Moji počeci su vezani za kratku priču i mene ta forma nikad nije prestala zaokupljati. S druge strane, sad mi je već jasno, da mene uvijek interesuje pričanje priča, a kako su forme za to brojne, sigurno je da ću pokušati i nešto novo i drugačije. 

Na nekim mjestima predstavljaju te kao queer autorku. Znamo da je ovaj termin evoluirao kroz decenije, da bi danas stekao širi značenjski opseg. Što za tebe on predstavlja i kako defnišeš sebe u okviru takve odrednice?

Pojam „queer“ vezuje se za propitivanje onih oblika seksualnog ponašanja i rodnih određenja koji se ne mogu uklopiti u heteronormativnost. Ja mu na taj način pristupam i iz njega crpim teme za ono što pišem. 

Kakva je, po tvom mišljenju, sudbina queer filozofije? Gubi li ona svoj subverzivni potencijal mjestimičnim slabljenjem tradicionalizma? I prijeti li joj onda opasnost od ulaska u nekakvu bestežinsku mejnstrim zonu?

Ja vjerujem u snagu queer poetike. Mislim da će ona uvijek pronalaziti način da podriva dominantni poredak. Na kraju, subverzija je odlika svake dobre književnosti. Znamo da književnost danas ima jake konkurente, a opet nije prestala da postoji. 

Pitanje identiteta jedna je od važnijih tema tvog stvaralaštva. Zašto se na ovim prostorima identitet prvenstveno veže za vjersku, nacionalnu i etničku pripadnost?

Zato što nam je emancipacija na tom polju zakazala. U stvari, danas smo taoci agresivnog historijskog revizionizma. Prošlost nam se servira kao sadašnjost, pri čemu naravno nema govora o suočavanju. Možda baš zbog toga, o čemu god da pišem, ja svoje junakinje/e suočavam sa njihovim životnim izborima.

Kako se boriti protiv toga i koliko može pomoći regionalna saradnja?

Mi smo nužno upućeni jedni na druge i zajedno dijelimo puno toga. Regionalna saradnja je prirodna stvar i mislim da to nikako ne smijemo izgubiti. Govoreći o regionalnoj književnoj sceni, iz iskustva mogu reći da je ona povezana. Možda ne nekim mainstream putem, ali mi nalazimo načine. I da, to jeste, određeni vid borbe. 

A kako gledaš na situaciju sa pravima manjina, posebno seksualnih? Vidimo da ima pomaka nabolje u pojedinim aspektima – parade ponosa više nijesu toliki tabu, a odnedavno se u Crnoj Gori sklapaju istopolna partnerstva. Utiču li ove stvari na neku širu društvenu prihvaćenost i poboljšanje životnih uslova onih što su umnogome bili obespravljeni i izopšteni?

To je dugotrajna borba, ali pomaka ima i mora biti. Aktivizam utječe na društvenu stvarnost, u protivnom bismo izgubili smisao svih napora. 

Tvoja nova knjiga objavljena je u vrijeme četvrtog talasa pandemije – znači, barem djelimično je morala nastajati tokom protekla tri. Kako ti je covid uticao na život i pisanje?

Dobro si rekao, sad već imamo pandemijske faze ili talase. U onom prvom sam, kao i većina, bila uglavnom osamljena. Ali vrlo brzo je književni život profunkcionisao u internetskom prostoru, tako da ne mogu reći da nije bilo posla. Mislim da se književnost vrlo brzo snašla u novim okolnostima, sa kojima ćemo se, sad je već izvjesno, dugo nositi. 

Književne preporuke

– Zeruya Shalev, izraelska spisateljica čiju je trilogiju („Ljubavni život“, „Muž i žena“ i „Kasna obitelj“) objavila izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba; a nedavno prvi dio trilogije „Ljubavni život“ i izdavačka kuća Booka iz Beograda;

– Roman „Zašto se dete kuva u palenti“ Aglaje Veteranyi, koji je objavila Partizanska knjiga iz Kikinde;

– Cloe Benjamin i njen debitantski roman „Besmrtnici“, koji je objavila izdavačka kuća Booka. 

Odlomak iz knjige „Požuri i izmisli grad“

„Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.“