piše: Stefan Đukić

Šta li je mislio Platon, kada je drugi put za manje od desetak godina, bio zatočen na Siciliji iz razloga što je bio antička verzija angažovanog intelektualca? Da li je govorio, šta mi je ovo trebalo, dok je očekivao pogubljenje od ruke Dionizija Drugog? Zbog savjetovanja Dionizija prvog, tiranina pomenutog ostrva, konkretno zbog insistiranja na maksimi „ono što je isključivo u interesu tiranina nije najbolji mogući put za jedno društvo“ postao je artikal na tržnici robova. Osnivač Akademije, jedan od dva najveća mislioca cijelog antičkog svijeta je tako, pukom srećom, izbjegao život u ropstvu, jer ga je prepoznao kirenski filozof Anikeris, i platio za njega 20 mina, što je vjerovatno najviše novca utrošenih na nekog filozofa. I pored toga, Platon se opet vratio na Siciliju, da savjetuje Dionizijevog nasljednika, u namjeri da sinu usadi ono što otac nije htio da čuje. U drugom navratu, zatočeništvo je kraće trajalo, ali je filozof konačno naučio lekciju, vrativši se u Atinu i posvetivši se svojim dijalozima i vođenju prve prave filozofske škole.

Dvije ipo hiljade godina kasnije, mi i dalje tražimo, problematizujemo, pitamo za angažovanje intelektualaca u svakodnevnoj, savremenoj politici. S jedne strane, mnogi lamentiraju nad njihovom današnjom pasivnošću i smatraju da se „uvaženi intelektualci“ a pogotovo „akademici“ moraju glasnije uključiti u javni život a nerijetko čujemo da bi neki politički blok trebao da kandiduje onog jednog javnog intelektualca koji se čini bliskim tim idejama. S druge strane, brojni su i oni koji, s pravom, ukazuju na mnogobrojne slučajeve kada su intelektualci „promašili“, kada su podržali pogubne ideje, režime ili kada je sprovođenje nekih „njihovih“ ideja donijelo izrazito loše rezultate. Vidimo istovremeno i neke angažovane, koji pišu tekstove, organizuju apele, ali nerijetko nailaze na podsmjeh i ignorisanje, a još češće, na recikliranje opštih mjesta i sumnju da su intelektualci u bilo čemu van onog uskog polja interesovanja. Gdje je danas angažovani intelektualac i šta uopšte da radimo sa njom/njim? Da bi na takvo pitanje odgovorili, dobro je analizirati neke prethodne slučajeve, konkretno rodno mjesto savremenog angažovanog intelektualca, Francusku Treću republiku (ali i pad koji je uslijedio u Četvrtoj) i proširenje same ideje u anti-ratnom pokretu u SAD-u.

Nesumnjivo da postoje mnogobrojni slučajevi ljudi koje možemo nazvati angažovanim intelektualcima (iako ni oni, ni njihovi savremenici nisu baratali tim pojmovima) i to u različitim sferama života, bilo da se radi o Nikoli Koperniku, Martinu Luteru ili Tomasu Pejnu, te naravno o već pomenutim filozofima Antike ali treba se držati termina. Sam termin intelektualca, i to angažovanog intelektualca, nastaje nakon 1894, sa aferom „Drajfus“. Alfred Drajfus je bio francuski artiljerijski oficir jevrejskog porijekla koji je osuđen na doživotnu kaznu zbog navodnog odavanja vojnih tajni njemačkoj ambasadi u Parizu. Prvobitno je ovaj slučaj ostao iza zatvorenih vrata vojnog suda i dok je Drajfus služio kaznu na ozloglašenom „Đavoljem ostrvu“ u Francuskoj Gvajani (inače mjestu radnje kultnog romana i filma Papijon (Leptir), u Parizu su počeli da se pojavljuju podaci, koje je produkovao Žorž Pikar, šef kontra-obavještajne službe, da je pravi krivac armijski major Ferdinand Esterhazi. Pokrenut je novi proces ali je vojni sud jednoglasno oslobodio optuženog nakon samo dva dana zbog intervencije drugih visokorangiranih oficira. Čitav slučaj je ukazao na različite boljke Treće republike: zatvorenost i osionost vojnog vrha, nestabilnost i slabost političke elite, ali prije svega jačanje sveprisutnog antisemitizma. Konačno rješenje ovog slučaja se smatra sjajnim momentom i mitom Treće republike, a svega toga ne bi bilo da nije došlo do „angažovanja intelektualaca“.

Zahvaljujući dokazima koje je iznio Pikar, Emil Zola 1898. godine piše svoje čuveno otvoreno pismo naslovljeno „Optužujem…!“ (J’Accuse). Pismo je objavio list L’Aurore Žorža Klemansoa u kome se obratio predsjedniku Feliksu Foreu napadajući Generalštab i ministarstvo rata kao odgovorne za podmetanje Drajfusu. Zolino pismo nije prvi uradak kojim se pokušala skrenuti pažnja na nepravdu (1896 je izašao pamflet Bernara Lazara) ali je bio ključan. Zanimljivo je da je u tih 4 500 riječi Zola načinio niz faktičkih grešaka, optužujući neke koji nisu krivi, a zanemarujući neke koji jesu, ali je pisac „Žerminala“ to svjesno uradio – znao je da nema sve dokaze, ali je išao „đonom“ na ono što bi danas nazvali vojno-političkim establišmentom, provocirajući, preuveličavajući i prije svega dovodeći sebe u opasnu situaciju. On je bio svjestan da će učiniti sebe neprijateljem mnogih moćnih ljudi, da će biti tužen za klevetu, ali je prihvatio taj rizik, s jedne strane da bi skrenuo pažnju šire javnosti na nepravdu, ali prije svega da bi, tokom optužbe za klevetu, javnost morala biti upoznata sa mnogim dokazima iz afere Drajfus. Zoli su se u podršci pridružili pomenuti Klemanso, Anatol Frans, Sara Bernar, Anri Poenkare kao i mnogi drugi. Kao što to obično biva, formiran je i kontra-kamp koji je osudio ovo antifrancusko djelovanje, razvijanje podozrenja u vojsku i sudove, podršku „špijunima i stranim agentima“ i druge „argumente“ koji se koriste toliko često da su postali dosadni koliko su nemaštoviti.

Emil Zola je proglašen krivim za klevetu iste godine, da bi četiri godine kasnije preminuo od trovanja ugljen monoksidom zbog zapušenog dimnjaka. Dnevni list „Oslobođenje“ (Liberation) je godinama kasnije objavio priznanje sa samrtne postelje izvjesnog Anria Buronfosa, u kom je rekao da je namjerno zapušio dimnjak na Zolinom stanu u Parizu kako bi ubio pisca koji se drznuo da napadne ogroman dio francuskog društva. Nevezano za istinitost tog priznanja, nesumnjivo je da je, u svakom aspektu, pismo „Optužujem“ arhetip željenog djelovanja angažovanog intelektualca. Pisac je žrtvovao svoj mir i ugodan život napavši daleko moćnije od sebe kako bi ispravio nepravdu. Radi te borbe je prihvatio i presudu za klevetu i mržnju i samu smrt, sve radi jednog „pisma“. Angažman drajfusovaca je doveo do novog suđenja (koje je oficiru umanjilo kaznu) te do konačne amnestije, oslobađanja i povratka u službu. Alfred Drajfus se kao nevin vratio u francusku vojsku i sa činom majora služio u Prvom Svjetskom ratu penzionišući se sa činom potpukovnika. Umro je 1935 godine, svega par godine prije naleta novog ekstremnog talasa antisemitizma širom Evrope.

Formiranje riječi „intelektualac“ je tako u izvornom smislu sadržalo u sebi angažman ali i spremnost na trpljenje radi tog angažmana. Drugi su bili naučnici, umjetnici, ali intelektualci su bili isključivo oni spremni da se bore za javnu stvar. Zolina optužba, osim što je uzdrmala Treću republiku (i uticala posredno na veliki broj drugih društvenih procesa) je sigurno u sebi nosila razlog zašto su baš francuski intelektualci tokom dvadesetog vijeka prepoznati kao najangažovaniji u svijetu.

Nakon Drugog svjetskog rata angažovanje francuskih intelektualaca je bilo sveobuhvatno. Masovnost komunističke partije u Četvrtoj republici kojoj su idejno bliski bili krugovi okupljeni oko Žan-Pol Sartra (i drugih) i danas je predmet diskusija. Nesumnjivo da su oni živjeli ono što se i danas smatra idealom intelektualca – čovjeka čiji su govori i djela potpuno autonomni, koji se bori za ono u šta vjeruje, koji odvaja borbu za opšti od svog ličnog interesa, žrtvujući pritom sebe. Tako su intelektualci držali govore u fabrikama zalažući se za radnička prava, omasovili proteste ’68, pisali „Manifest“ o potrebi za izlaskom Francuske iz Alžira uz napuštanje kolonijalne politike te radili mnogo šta drugo. Ali treba postaviti pitanje – da li su išta postigli? Alžirski rat jeste završen na način koji su priželjkivali, ali Manifest 121 nije imao ključan (a možda ni sporedan) uticaj kao Zolino pismo. Neformalni moto ’68 „Budimo realni, tražimo nemoguće“ je tako postao i pad francuskih posleratnih intelektualaca. Njihov angažman je bio sveobuhvatan i stalan, ali osim što su se gubili u podrškama pogrešnim stvarima (prije svega Maoizmu i „Velikom skoku naprijed“), kad se podvuče crta, ostaje pitanje njihovog uticaja na javnu politiku. Ironijom istorije, djeluje da je upravo Sartr najbolje opisao svoju generaciju rekavši „Intelektualac je neko ko se miješa u stvari koje ga se ne tiču“ (L’intellectuel est quelqu’un qui se mêle de ce qui ne le regarde pas.), ali ne u načinu na koji je želio. Njihovo miješanje u „stvari koje ih se ne tiču“ nije proizvelo željene efekte nego ih je zaglavilo u samozadovoljnu nišu, iz kojih ni dan danas ne mogu izaći one koje znamo kao „projektnu ljevicu“. Protivnici ove intelektualne struje je tako lako bilo kritikovati. Rejmon Aron je pisao o „Opijumu intelektualaca“, primjećujući da intelektualci na ljevici svoju „intelektualnost“ prodaju kao opijum sebi i drugima, ne razlikujući se mnogo od opijuma religije o kom je pisao Marks. Aron je pisao da je njihov stav da nemilosrdno kritikuju greške zapadnih demokratija dok su puni razumjevanja prema zločinima učinjenim u ime dobrih doktrina (misleći time na komunističke sisteme). Paradoksalno ali Aron, kao i neki pripadnici njegove, anglofilne, škole mišljenja su činili iste greške, samo u ogledalu, pravdajući greške „dobrog“ a uvećavajući prekršaje „zlog“ sistema. Ova intelektualna „kratkovidost“, ili možda prije „daltonizam“ je veoma aktuelna i danas.

Kao što je afera Drajfus bila formativno mjesto francuskog angažovanog intelektualca, tako je anti-ratni pokret tokom invazije na Vijetnam predstavljao ključno mjesto za američke intelektualce. U tom pokretu su preovladali nosioci novih kultura i supkultura – iako su važnu ulogu odigrali intelektualci (esej „Odgovornost intelektualaca“ Noama Čomskog ga je i učinio prepoznatim anti-ratnim i anti-imperijalističkim aktivistom od tog trenutka) pokazalo se da „J’accuse” šezdesetih nije u esejima, pamfletima, već da mnogo jaču snagu ima jedno izvođenje pjesme „Machine Gun“ na Vudstoku od strane Džimi Hendriksa, da mnogo dalje dopire jedno radijsko emitovanje pjesme „Fortunate Son“ Kridensa. Možda je kontroverzno reći da su ovi muzičari (kao i mnogi drugi – Bob Dilan, Džoan Baez, Džoni Mičel, Fil Oks, Pit Siger itd) intelektualci nivoa Sartra ili Zole, ali je nesumnjivo da su njihovi motivi bili istovjetni – oni su svoje djelovanje, kao i svoj lični mir, podredili nečemu što su smatrali višim i opštim ciljem, žrtvovali su svoju umjetnost za političku borbu, usput stvarajući neka od svojih najboljih ostvarenja (The Times They are A-Changin’ je himna, kako Dilana, tako i optimizma ovog pokreta). Antiratni pokret se isprepletao sa mnogim drugim, te u njegove prvake ubrajamo i najvećeg boksera svih vremena, Muhameda Alija, koji je žrtvovao najbolje godine svoje karijere kako bi izbjegao mobilizaciju, kao i prvaka pokreta za ljudska prava, Martin Luter Kinga, koji je tada hrabro istakao: „Najveći počinilac nasilja u svijetu je moja vlada. Radi ovih momaka, radi vlade, radi stotina hiljada onih koji drhte nad našim nasiljem, ja neću ćutati“. Tačno godinu dana nakon ovog govora, na Kinga je izvršen atentat, nesumnjivo zbog njegovog aktivizma, ali će ostati pitanje koju borbu mu nisu mogli oprostiti njegovi neprijatelji.

Kad smo napravili ovaj površan i selektivan istorijski pregled, ostaje da se vratimo na pitanje – gdje su intelektualci danas, ima li ih uopšte? Šta se desilo sa velikim anti-ratnim i svim drugim pokretima? Jedno zapažanje sa protesta „Zaustavimo rat“ (Stop the war) gdje je dignut glas protiv otpočinjanja invazije na Irak 2003 (uz lažne dokaze, ne zaboravimo) najbolje to opisuje: „svi važni aktivisti su bili tu, taj protest je bio jedan od najvećih u istoriji Londona, mi smo se okupili, govori su održani, bilo nas je mnogo i nismo promjenili apsolutno ništa“. Čini se da su moćnici širom svijeta učili iz činova angažovanih intelektualaca, dok su oni uglavnom ponavljali iste stvari, proteste, pjesme, govore, a javno mnjenje je naučeno da iste ignoriše. Važnije od toga je što danas, u zapadnom društvu kojem i mi pripadamo, imamo jako malo ljudi spremnih da žrtvuju svoju udobnost zarad ideje. Kad se pak i nađu takvi (ne možemo ga zvati angažovanim intelektualcem, ali svakako aktivistom za slobodu i ljudska prava) kao što je Džulijan Asanž, oni ne dobiju neophodnu podršku, ne dobiju svoj „Optužujem“. Vjerovatno bi mnogi danas željeli da budu kao Emil Zola, ali niko od njih nije spreman ni da ide na sud po optužbi za klevetu (kamoli da zarad svog angažmana pogine), jer se većina boji i “cancel culture” rulje na Tviteru. Problem moramo tražiti u tome da je malo ko danas spreman da se odrekne i najmanjeg komfora, i to odmah ruši ideju o bilo kakvom angažmanu. Ne može se biti lider revolucije iz fotelje, ne može se društvo mijenjati neupljanih ruku, ne može se ići na sistem bez spremnosti da se primi pendrek.

Sve ovo je dovelo do toga da, posle više decenija, imamo situaciju kada se čini da su glasniji i hrabriji angažovani intelektualci sa konzervativnog spektra (ako te političke linije i možemo više povlačiti) pa su tako u Francuskoj glasniji i uticajniji ljudi kao što je Mišel Uelbek (prije svega kao protivnik imigracije i onoga što smatra „radikalnim Islamom) ili u Sjevernoj Americi Džordan Piterson, nego neki sa lijeve strane spektra. Takođe, mada to traje dužni niz godina, imamo i žestoko angažovane pro-ratne intelektualce, među kojima se ističe nezvanični PR NATO intervencija, Bernar-Anri Levi. Jedno je sigurno, BHL je spreman da ga iznova i iznova gađaju tortama zbog njegovih navijanja za ratove u Libiji, Siriji, Libanu itd., Piterson je spreman da mu zabranjuju govore na univerzitetima i da svakakve neprijatnosti doživljava, a Uelbeka baš briga za to šta drugi misle. Angažovanje je nemoguće bez odricanja od sopstvene udobnosti.

Ostaje pitanje – šta mi želimo od intelektualaca? Dijelom, želimo da, u skladu sa esejom Čomskog, pokažu svoju odgovornost, da budu angažovani u društvu, da svoje znanje, talenat i uticaj posvete nekom cilju nama bliskom, da nam olakšaju borbu za nešto što smatramo svetim. Dosta nas smatra da je to i njihova obaveza, da ne mogu biti intelektualci, u izvornom smislu, bez tog angažovanja, da su bez angažovanja obični pisari, mrljatori na platnu, sporedni ljudi. Ali postoji i druga strana, ako se s njima ne slažemo, mi želimo da ih opominjemo, da ih kritikujemo, da im se rugamo, da ih „tortiramo“, da im vadimo greške od prije 5-10-15 godina, da iznova i iznova (iako su njihove greške nerijetko proizvod nedovoljne količine informacija) podsjećamo i ne prihvatamo priznanje da su pogriješili. Želja za ulaskom intelektualaca u angažovanje, aktivizam, je prilika da ih dovedemo na naš teren, da Čomskom hiljaditi put kažemo da je promašio kad je podržao Crvene Kmere (a to što je u drugim situacijama pogađao je nevažno), da iznova prozivamo Handkea za to što je rekao o Srebrenici 1996. (iako je promjenio svoj stav naknadno). Pošto smo svjesni da ne umijemo napisati djela koja su oni napisali, izvršiti istraživanja, unaprijediti nauku, možemo makar na ovom terenu da ih „peglamo“, da se radujemo njihovim greškama, da glumimo „superiornost“. Intelektualce, one angažovane, želimo više mrziti nego što želimo da nas povedu u pravom smjeru. Da li smo uvijek bili takvi ili je to još jedan trik kojim su moćnici uspjeli da obesmisle svaki protest, koliko god masovan bio, zaista ne znam.