piše: Bojana Šolaja

Arhimed je u antičko doba izgovorio: “Dajte mi oslonac i dovoljno dugačku polugu i pomjeriću svijet“. Mnogo kasnije, jedan drugi glas je tražio bilo koji prazan prostor sa jednom osobom na sceni i drugom u publici, obećavajući da će na tim osnovama podići pozorište. I zaista, možda još i nije bilo pozorište, ali na tom primjeru i pod tim uslovima u Crnoj Gori se rodio dramski studio Prazan prostor, na inicijativu reditelja Petra Pejakovića. Prije nego što je ova priča zvanično započeta u Kotoru, Pejaković se, kako otkriva za naš portal, desetak godina u kontinuitetu bavio dramskom pedagogijom. Pohađao je brojne škole, seminare i master klasove iz ove oblasti u regionu i u inostranstvu, a početkom devedesetih je postao asistent i voditelj radionica u više Dramskih studija u Beogradu. Sticao je iskustva u Škozorištu, Akademskom pozorištu Krsmanović, Školi glume na Kolarcu, Teatru 13, Susretu i brojnim umjetničkim kampovima. 

„I prije nego što sam upisao Pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu bio sam uveliko involviran u oblasti dramske pedagogije. Dramska pedagogija je moj prvi izbor i, može se slobodno reći, poziv. Nisam ja nju birao, već ona mene. Kada sam pozvan i da budem asistent na novoosnovanoj katedri za režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju 1999. godine, prirodno je bilo da nastavim sa dramsko-pedagoškim radom i sa djecom i mladima. I tako je počeo Prazan prostor.“, otkriva Pejaković. 

U prvim godinama rada Dramskog studija, Pejaković je sarađivao sa dramskim pedagogom Natašom Blagojević. Nakon Kotora pokrenut je dramski studio u KIC-u Budo Tomović u Podgorici 2003. godine. Ubrzo su se pedagoškom timu kao polaznici priključili polaznici prve generacije iz Podgorice: Slaviša Grubiša, Marija Backović i Milivoje Lakić. Tih godina  osnivaju Dramski studio pri Zahumlju u Nikšiću i obnavljaju studio u Kotoru. Prije deset godina Dramski studio zvanično dobija naziv Prazan prostor. Danas su u timu, pored pomenutih članova: Mirko Radonjić, Pavle Simonović, Ilija Gajević, Minja Novaković, Pavle Prelević i Stevan Vuković. Svi članovi tima su profesionalci vezani za oblast dramske pedagogije, što uključuje tri glumca, četiri reditelja, psihološkinju i producentkinju, producenta i profesora književnosti. Iz Studija nam otkrivaju da su svi, osim Mirka Radonjića i Pavla Simonovića, kao djeca i mladi pohađali njihov Dramski studio, pa otuda zaključuju da se prazan prostor razvija iz samog sebe.

Prostor gdje se vježba život

Naši sagovornici iz Dramskog studija jednoglasno tvrde da je Prazan prostor mjesto koje ima za cilj, ne prvenstveno da edukuje buduće glumce, već da obrazuje cjelovite i višestruko nadarene ličnosti. Pejaković za Kombinat ukazuje da je sedam datosti radnje čuvenog ruskog dramskog pedagoga, glumca i reditelja, Stanislavskog, pretočeno u datosti sopstvenog života i stvarnosti koju živimo i postaju orjentiri za putovanje kroz život. Vođeni tim principima, članovi tima su sa polaznicima realizovali desetine predstava, više od hiljade đaka se obrazovalo u Dramskom studiju, blizu stotinu su postali profesionalci u različitim umjetničkim oblastima. Članovi su imali mogućnost da putuju u brojne zemlje i učestvuju na raznim festivalima. Ipak, kako ističe reditelj, najznačajnija putovanja i postignuća su ona lična, unutrašnja, koja prelaze granice sloboda koje je teško, ali dragocijeno osvajati.  

„Dramski studio je, bez rezerve, od samog starta, zamišljen da ne bude škola glume. Nije bio prioritet da edukujemo djecu za glumu, odnosno, za umjetnost. Nismo ih učili tehnike i vještine, to nije bio cilj, tehnike i vještine su postale sredstvo. Dramska, scenska i glumačka umjetnost je stavljena u funkciju formiranja mladih ličnosti koje, prije svega, razvijaju svoju kreativnost, osjećajnost, maštu, socijalnu i emotivnu intelegenciju, komunikativnost i osvajaju prostor sloboda. Savladavanje dramskih tehnika i vještina glume je u ovom sistemu bilo usputno i nus pojava. Naravno, brojni polaznici su upisali i završili fakultete iz dramskih oblasti. Ta brojka se bliži stotini, računajući i one polaznike koji su se odlučili za neki drugi umjetnički fakultet. Na to smo veoma ponosni, I to je veoma važno za razvoj umjetničkih oblasti, ali to je nešto što je sekundarno u našem radu. Prostor dramske pedagogije kao prostor vježbanja života je nešto što je u osnovi djelovanja Praznog prostora.“, objašnjava Pejaković. 

Na istom tragu se nalazi i dramska pedagoškinja Marija Backović, koja je svjesna da nove generacije polaznika zahtijevaju promjene i niz prilagođavanja u pristupu predavača, ističući da taj proces nerijetko nije lak, ali da članovi tima ostaju uvjereni u učinkovitost metoda kojima se služe.

„Generacije se mijenjaju, uvijek su se mijenjale i mijenjaće se, no, zabrinjava činjenica da smo nekada govorili o generaciji kao grupi niza različitih godišta, a danas već svako godište biva priča za sebe. Sve je izazovnije raditi sa mladima, ali mi u DS Prazan prostor toliko vjerujemo u moć naših metoda rada i značaj koji imaju za mlade osobe, da bez obzira na probleme koje donose generacije, radimo snažno, vedro, iskreno i znamo da dobrobit ne može izostati.

Značaj dramske pedagogije za sveobuhvatan razvoj ličnosti nažalost teorijski nije dovoljno istražen, ali praksa pokazuje da ima izuzetnu moć da razvija i osnaži mlade ličnosti, otvori prostor za hrabro i aktivno učešće u zajednici i zauvijek usadi ljudske i estetske vrijednosti.“, dodaje Backovićeva.

Interesovanje koje ne jenjava

Interesovanje za glumu, kako svjedoče naši sagovornici, od početka je bilo veoma veliko. Ipak, zaposleni u Dramskom studiju su se trudili da im pokažu i drugu stranu medalje.

„Trudimo se da ih rastrjeznimo, a da ih opijemo za život. Privlačnost glume ne dolazi samo iz želje za slavom i popularnošću, ili iz pojačane emotivnosti, mimetičnosti, ekstorvertnosti, egzibicionizma, samoljubivosti i viška energije. Igranje života je, vjerovatno, najvažnija i najrazvijenija čovjekova djelatnost u djetinjstvu. I kao takva je dragocijena, ne samo u djetinjstvu, već tokom cijelog života.“, ističe Pejaković.

Uprkos ovakvim smjernicama, veliki broj polaznika dramskog studija Prazan prostor je nastavilo da se profesionalno bavi raznim zanimanjima iz oblasti pozorišta i filma, ali i drugim vrstama umjetnosti, pa su među bivšim polaznicima brojna poznata imena. 

Iskustva bivših i sadašnjih polaznika

Polaznica prve generacije koja je pohađala časove unutar ovog dramskog studija, Ana Kljajić, za naš portal otkriva kako je saznala za Prazan prostor i kako je vrijeme provedeno unutar njega uticalo na njeno sazrijevanje.

„Sasvim slučajno sam u osnovnoj školi naišla na reklamu u kojoj je stajalo da počinje sa radom škola glume. Iskreno, do tada sam bila stidljiva, povučena, tiha, pa je moje interesovanje za časove glume iznenadilo moje roditelje, ali su mi naravno pružili podršku. Tada su se časovi glume održavali u KIC-u Budo Tomović. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam jedan od najstarijih članova Praznog prostora, gdje sam provela 12 godina.“

Kljajićeva dodaje da, iako zvanično nije odabrala umjetničku profesiju već se godinama uspješno bavi advokaturom, i dalje održava svoju vezu sa umjetnošću kroz pisanje tekstova za djecu i ljubav prema pozorištu koja traje. Osim toga, ističe da su benefiti pohađanja časova glume bili mnogobrojni.

“Prije svega, Prazan prostor mi je donio neprocjenjiva poznanstva. Tokom svih tih godina su se smjenjivale razne generacije, pa sam imala priliku da upoznam različite ljude. Od svega stečenog u Praznom prostoru posebno bih istakla mogućnost rada na sebi i oslobađanja unutrašnjih stega. Jednostavno sam imala mjesto gdje sam mogla biti svoja i slobodna. 

PP je mjesto gdje se oslobadjas stida, učis da je u redu biti drugačiji i gdje se tvoj glas čuje, a tvoj  stav je i te kako bitan! Bez obzira na interesovanja svima bih preporučila da se oprobaju u ovom svijetu jer će imati priliku da upoznaju sebe, svoje granice, i biće u mogucnosti da razvijaju svoju maštu i potencijale. Sve što se stekne u školi glume pomaže u svakodnevnom životu, bez obzira čime odlučite da se bavite.“, zaključuje Kljajićeva.

Sadašnja polaznica Dramskog studija, Aleksija Rašović, smatra da je kroz iskustvo u Praznom prostoru shvatila da je gluma poziv kojim želi da se bavi, budući da je ispunjava i, kako sama kaže, pravi boljom osobom.

„Za Prazan prostor sam čula 2017 godine kada mi je moj drug iz odjeljenja predložio da krenem sa njim jer je znao da mi se gluma dopada i da bih voljela da probam tako nešto, mada te godine sam trenirala već dva sporta i nisam mogla da postignem sve. Nakon nekog vremena odlučila sam da je gluma ipak ono što volim i što me ispunjava pa sam se tako i upisala 2018. godine u februaru, a ovo mi je četvrta (školska) godina kako sam u Praznom prostoru.

Prazan prostor mi je stvarno donio mnogo stvari, naučila sam kako da komuniciram sa ljudima, naučila sam kako je predivan osjećaj kada usrećite neke ljude tako što im pomognete ili samo udjelite kompliment, naučila sam šta je tim i kako je to raditi u različitim grupama sa različitim ljudima a da ti je uvijek zabavano i lijepo, takodje donio mi je i mnogo samopuzdanja a i najvažnije, topline u srcu. Drugima bih preporučila da se oprobaju u ovom svijetu prije svega zbog predivnog iskustva, a onda zbog mnogobrojnih lijepih stvari koje bi naučili i koje bi bile korisne čak i za život.“

Pitali smo Aleksiju da za naše čitaoce izdvoji neko posebno zanimljivo iskustvo sa časova ili festivala na kojima je učestovovala.

„Stvar koju najviše pamtim sa časova jesu ‘javni zadaci’. Javni zadatak je najzabavnija igra, u pitanju je to da dobijemo neki zadatak tipa da uradimo nešto u javnosti ili da priđemo nekome na ulici i kažemo nešto ili da uradimo neku scenu, a da niko ne zna da je scena… Javni zadatak koji smo radili ove godine i koji mi je ispunio srce bio je taj da smo morali da pođemo negdje (prodavnica, tržni centar ili jednosatvno na ulici…) i da pitamo ljude da li im treba pomoć u vezi bilo čega pa čak i da popričamo sa nekim ako se u tom trenutku osjeća tužno. Sjećam se samo koliko su ljudi bili fini i koliko sam bila nasmijana kada vidim kako mi se sa osmjehom iskreno zahvaljuju, stvarno predivan osjećaj.“, sjeća se mlada polaznica.

Nove tradicije i stari snovi

U čast dvadesetogodišnjice osnivanja Praznog prostora, podgorička i šira crnogorska publika nedavno je imala priliku da uživa u Festivalu praznog prostora. Prisutni su imali priliku da pogledaju tri profesionalne predstave za djecu, dvije profesionalne predstave za odrasle, šest kratkometražnih filmova i jednu ekranizaciju predstave, četiri javna časa polaznika i polaznica dramskog studija, dva okrugla stola i jedan koncert. Festival je posjetilo preko 1200 mladih, djece i odraslih. Budući da je program upriličen od strane bivših i sadašnjih polaznika dramskog studija, pitali smo Mariju Backović kakav je osjećaj bio vidjeti sve njih okupljene oko jednog projekta.

„Kao da se otvori rupa u prostoru koja istovremeno vuče i odbija, eto, tako bih nekako objasnila taj procjep koji je ujedno i most među generacijama. Puno ljubavi, poštovanja, sjete, nadanja, smijeha i radosti života.“

Backovićeva za Kombinat takođe otkriva da su članovi tima nakon festivala imali sastanak tokom kojeg su  govorili o potrebi i mladih, a i grada za jednim ovakvim dešavanjem, te su zaključili da su kao organizacija već toliko sazreli da ovakav festival mogu bez problema producirati jednom godišnje. 

Iako su tokom svih ovih godina imali povremeno dobru saradnju sa određenim institucijama, sa kulturnim centrima, Zahumljem, pozorištima i ostalim, to je, kako objašnjava Pejaković, bilo samo povremeno, i nažalost, personalizovano, a ne dio sistemske podrške. Uprkos tome, osnivač i prvi čovjek dramskog studija i dalje ima brojne planove, oslanjajući se na unutrašnju snagu Praznog prostora. Za kraj, pitali smo ga kako vidi studio za deset godina.

„Vidim ga kao prostor/platformu koja će davati zamajac i sistemsku podršku razvoju dramske pedagogije kod nas i u regionu. I to, prvenstveno, u smislu kvaliteta rada, pa onda i širenja dramske pedagogije. Volio bih kada bi dramska pedagogija ušla u školski sistem, osnovni i visokoškolski, kada bi se proširila po gradovima, kada bi dobila sistemsku podršku od države i lokalnih zajednica, kada bi se organski uvezala sa drugim oblastima društva, … Prazan prostor vidim kao organizaciju koja će razvijati prosotor primjenjenog pozorišta. Prazan prostor vidim i kao dobro, jedinstveno, savremeno profesionalno pozorište koje je reper bar u region. I Prazan prostor vidim, kao prvo, kao slobodan prostor za djecu i mlade. Jednom rečenicom: Vidim Prazan prostor.“