Mareza, III milenijum AD. – Jedna od legendi kaže da je Mareza nastala iz cvjetanja izvorskih oka i učmalih okolnih bara, na vratima bjelopavlićke ravnice među dva brda – Veljeg Brda i Zelenike.

Nije bilo davno kada smo ekstatički prionuli na spremanje zimnice – zaliha za pregrmiti ciču-zimu. 

Simbolično, dana 29. novembra, dana neke tamo republike Jugoslavije, kažu najvećeg tora na Balkanu.

Jutarnji motivi mraza koji je opalio ogrezlu zemlju i jutro;

Tema: Klanje prispjelih svinja, šilježi i goveda. Jednom riječju – umjetnost. Angažovana.

Kratku tišinu po poslednjem ludačkom vrisku, u sajlu pritegnutog svinjčeta izvučenog na zubato jutro, isprati tromo dobošanje tjelesine koja pade na golu zemlju bacakajući se u imitaciji juriša. Još koji tren i kratku svečanu i po malo trijumfalnu ćutnju svih psiutnih što junački oboriše prase od dvije stotine kila prekidoše zdravice i zvonki tonovi čašica sa rakijom.

„Aj uzdravlje“, promrmlja više glasova od koji jedan izusti par upitnih rečenica koje su navodile na traganje za specijalnim, mesarskim nožem koji će poslužiti za „precizno kasapljenje“, odnosno za finese mesarsko-vajarskog zanata, koje upravo ovu vještinu, tamo daleko na periferiji –  čini umjetnošću.

„A majstore, oli kosti vadit iz rebara?“

„A no što ću, jedino ako gazdarica kaže da joj treba za supu…“

„Ne ne ne treba, samo ti cvrcni to, taman tako…“

„Oće li još ko rakije?“

„Ajde…“

„Evo ovođe, daj mi“, jauknu baba iz kolica sa šoljicom od kafe, na koju pokaza da je napune do vrha prepečenicom.

„Mogu i ja vala“, dodade jednoruki Niko, nastavljajući sa, valjda šaljivim, pitanjem: „A kako majstor kolje… je li to francuska obrada? Hahahaha“

„Ne ne njemačka, klao sam dosta po Njemačkoj, dok smo bili Ona Jugoslavija… kakve Nemci imaju svinje… Holanđani su mala đeca… ali ima nešto i mog ličnog stila. Crnogorski čerek, kada vadim drob, prvo rgnem od gužnjeg crijeva (*crijeva pri guzici, colona iliti  debelog crijeva), pa okinem iz…  i sve se sruči u kantu… oće li ta kanta, evo drobovaaa, opaaa!“

„Bravo bravo, Anđe, aj  s babom da očistiš drobove…“

„Treba li cijedit glavu?“, pita mutirajući glas iza scene dešavanja.

„Hahah treba glavu uvijek cijedit, par bensedina i koja rakija…“ povika veseli mesar i zagrcnu se u svoj smijeh i podbradak.

„Ne, mislio sam na glavu od šilježeta…“ napomenu maloljetni pomoćnik maestra mesara, koji je veoma suptilno i nenametljivo već priklao dvoje jačih jagnjadi za u zamrzivač.  – „Da je cijedim ili odma u vodu?“

„Da neće majstor kafu pitajte ga…“ uvali se neko sa škripljivim glavom iz, već ogladnjelog auditorijuma.

„Ne dok koljem ne pijem, hvala gospođo…“, brzo odgovori mesar i sjetno nastavi: „E kakvih sam muka imao kad mi daju kafu u  sred… a nije si ni krme oladilo.. hahah…“

„Hehehe heeheh!“ Još neko dobaci strašan he-heh na ovu foru.

„Da li da cijedim glavu ili odma u vodu, alo!?“, ponovi ukipljeni mesarev šegrt, držeći jegnjeću glavu kao zbunjeni Hamlet.

„Ajde grom te ubio, stavljaj u vodu, da bog daa!“

Pokojna majka pikira jednu čašu, te sunu slobodnu rakiju da je niko ne vidi i nastavi da nosi komade tek ubijenih životinja.

Naježih se.

Finale svega, bukvalno kao horsko pjevanje; svi u glas laskaju, „Ma ovo je umjetnost! Da neko ovako kolje, to je za nevjerovat.“

Klanje kao umjetnost, na dan finalnog projekta južnih Slovena – dostizanje države, prestanak nomadstva i obuvanje cipela?

Mnogo bensedina, naravno. Što sad znači sledeće: nije lako gospodo; treba jesti, treba svoju glavu hladiti; ovčju jesti. Račune platiti, ovca biti, dobar građanin postati, uvijek spreman da ga prikolju kad ustreba.

Iz koncepta Pogrešno skretanje nomada;
Mareški Svezak