Makondo je tada bilo selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali kristalno bistre rijeke, koja se valjala koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka preistorijska jaja.

Svijet je bio tako mlad da mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom.

Selo je na kraju svoje mistične potrage osnovao Arkadio Buendia, čija se beskrajna mašta uvijek pružala dalje od inventivnosti prirode. On je postavio kuće tako da svaki stanovnik može da dođe do rijeke i zahvati vodu ulažući potpuno jednaki napor kao i njegov susjed, dok su ulice planirane tako da su sve kuće imale istu količinu sunčevog svjetla tokom čitavog dana.

Svake godine, negdje u martu, porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume…

Još u vrijeme osnivanja naselja, Buendia je radi dobrobiti stanovnika sela, izgradio zamke i kaveze za kanarince, crvendaće i slavuje, i za veoma kratko vrijeme selo je postalo toliko ispunjeno njihovom pjesmom da su cigani koji su tradicionalno posjećivali Makondo na svom prvom putu do njega pratili pjesmu ptica do sakrivenog naselja u gustišu močvare.

,,…Makondo se preobrazio. Ljudi koji su došli sa Ursulom pronijeli su glas da je zemlja plodna, a njen položaj u odnosu na močvaru izuzetan, tako da se nekadašnje pusto selo vrlo brzo pretvorilo u živo mjestašce, sa dućanima i zanatskim radnjama i jednim drumom sa stalnim trgovačkim prometom, kojim su stigli prvi Arapi u papučama, sa alkama u ušima; koji su staklene ogrlice krčmili za papagaje.“

Hose Arkadio Buendija nije imao ni trenutka predaha. Opčinjen opipljivom stvarnošću, koja mu se tada činila fantastičnijom od širokog svijeta njegove mašte, izgubio je svako zanimanje za alhemijsku laboratoriju, ostavio je iscrpenu materiju da se odmara od dugih mjeseci prerade i ponovo je postao preduzimljiv, kao u danima kada je odlučivao o prosijecanju ulica i položaju novih kuća, kako bi svi imali iste.

Od malog sela od nekoliko koliba od blata i bambusa Makondo je postao grad sa radnjama i pijacom. Ovakav napredak natjerao je Hozea Arkadija Buendiju da oslobodi sve ptice koje je brižno lovio i zamijeni ih muzičkim časovnicima koje je nabavio od trgovaca u razmjenu za papige. Ovi satovi su bili tako usklađeni da se grad svakih pola sata tresao od njihove zvonjave, a svakog podneva muzička eksplozija od kukavica i valcera veličala je početak sieste.

Oslobođen, bar za sada, mučenja mašte, Buendija je ubrzo zaveo red i rad. Takođe je zamijenio bagrenje koje je oivičavalo ulice stablima badema i pronašao način koji će im dati vječni život. Mnogo godina kasnije, kada je Makondo postao grad drvenih kuća i pocinkovanih krovova, vremešna stabla badema i dalje su cvjetala u starijim ulicama, mada više nije bilo nikoga u gradu koje mogao da se sjeti kada su ona posađena.

Među najznačajnijim događajima koji čine istoriju Makonda je neobična epidemija nesanice koja je zahvatila ovaj grad.

Lokalni stanovnici su se ubrzo navikli na ovo stanje stvari, i tako su se riješili beskorisne aktivnosti spavanja. U početku se niko nije uzbudio. Naprotiv, veselili su se što ne spavaju, pošto je u Makondu bilo toliko posla da vremena nikad nije bilo napretek. Ali, toliko su uradili da uskoro nisu više imali šta da rade i u tri ujutru našli su se skrštenih ruku, brojeći koliko je nota imao valcer satova. Oni koji su htjeli da spavaju ne zbog umora nego iz želje za snovima, iznalazili su sve moguće načine da se umore.

Najstrašnija stvar kada je ona u pitanju nije bila nemogućnost spavanja – jer je nju pratilo i odsustvo svakog umora – već postepen gubitak pamćenja. Kada bi se oboljela osoba privikla na neprestano budno stanje, počele bi da nestaju uspomene iz njenog djetinjstva, a zatim i imena i predstave o stvarima. Konačno, ona bi izgubila svoj vlastiti identitet i svijest o sopstvenom biću, tonući u mirno ludilo bez prošlosti.

Oko sela su bila postavljena zvona, i svako ko bi prošao pored njih povukao bi ih da bi dokazao da je još uvijek pri zdravom razumu. Posjetiocima se savjetovalo da ne jedu u ne piju u Makondu, jer se pretpostavljalo da je ta bolest zarazna.

Da ne bi zaboravili šta predstavljaju različiti predmeti oko njih, oni su na svaku stavili etiketu sa njenim imenom: “vedro”, “sto”, “krava”, “cvijet”. Međutim, oni su naknadno shvatili da uprkos tome što na ovaj način mogu zapamtiti imena stvari, mogu zaboraviti čemu ona služe tako da je na etikete dodato opšrinije obavještenje. Na primjer, veliki plakat na kravi je obavještavao posmatrača: “Ovo je krava. Neophodno ju je pomusti svakog jutra da bi se došlo do mlijeka. Mlijeko se mora skuvati i onda dodati kafi da bi se dobila kafa sa mlijekom.” Na ulasku u selo je stavljena oznaka na kojoj je pisalo “Makondo”, a malo dalje još jedan natpis na kome je pisalo: “Bog postoji”.

Stanovnici Makonda su takođe izmislili genijalan sistem da bi se suprotstavili posljedicama svoje čudnovate bolesti, i naučili da odgonetaju prošlost u kartama, kao što su ranije cigani proricali budućnost. Buendija je takođe izumio mašinu za pamćenje u kojoj je svakog jutra bilježio prošle događaje u svom životu. Na ovaj način, u svakom trenutku je mogao da uključi tu mašinu i prisjeti se svakog proteklog dana. Epidemija je okončana kada je jedan ciganin po imenu Melkijades, koji je prethodno umro, ali nije mogao da podnese usamljenost smrti – donio u Makondo protivotrov za nesanicu u obliku neke sladunjave tečnosti u malim flašicama. Stanovnici Makonda su onda ispili taj napitak i istog trenutka su bili ponovo u stanju da spavaju.

U novije vrijeme, Makondo je doživio podizanje američke plantaže banana na svom tlu, a sam grad je povezan sa ostalim svijetom željezničkom prugom. Međutim, zahvaljujući jednom štrajku, velikim kišama, a onda suši, ta plantaža je napuštena, a priča se da je blagostanje Makonda s lica zemlje zbrisao jedan žestoki ciklon.

Izvor:
Gabrijel Garsija Markes – Cien anos de soledad, Buenos Ajres, 1967. / Fenomeni.me