Moć je u našim rukama. Uloga javnosti  je ključna. To treba naglasiti debelim masnim slovima. Javnost kroji politiku, a partije joj se prilagođavaju pokušavajući da uberu poene a u najboljem slučaju da je okrenu tamo gdje one žele.

Imajući u vidu da predstoje izbori želio bih da iskažem svoje mišljenje o politici; nije bitno moje mišljenje već stvar koja je zajednička. Riječ je naime o pojmu koji je kod nas kontaminiran strahom, razvrstavanjem i, izborima. Izbori su uprizoreni kao najodlučniji trenutak, a realnost je da se odluke vrše i prije i poslije izbora. – Da se moć sprovodi i prije i poslije izbora.

Realnost je isto tako da se vlast u Crnoj Gori nikad nije promijenila. –  Naravno da treba izaći na izbore jer bi se promjena mogla dogoditi u slučaju veće izlaznosti, ali politika ne prestaje nakon izbora. Da politika prestaje: to je apsurd.

Zato politiku, prije svega, vidim kao sredstvo da se apsurd savlada. Apsurd, jer on već vlada scenom na kojoj nam se želi uprizoriti šta jeste politika. Politiku stoga treba uloviti ne tamo gdje je inače gledamo – ne na sceni, pa ne čak ni iza kulisa, već, nažalost, u publici koja ostaje pasivna. Ne radi se o apolitici već o prisili na gledanje predstave opšteg apsurda i besmisla, o teroru slika i poruka, i o skrivenom značenju koje ne vodi nikud.

Moramo da razlikujemo dvije strane: vlast koja želi vlast (tj. moć koja hoće više moći) i porobljene, kojima se upravlja, što još ne žele oslobođenje. Između te dvije strane se vodi borba, i, kao u svakoj borbi postoje oružja.  Opijati za mase, svakako, ali i oružja razuvjeravanja, manipulacije, igre krize, igre straha. No u krajnjoj liniji sve to nema nikakvog stvarnog značaja jer je moć u rukama porobljenih.

Otud manipulacije i igrice; i otud čitava ideološka mašinerija, u koju ubrajam kako televiziju tako i većinu današnjih kulturnih produkata; ovaj pogon besmisla i dezinformacije, ovaj sistem znakova kako se treba ponašati, želi najprije da zavede a potom i da nas parališe, depotencira. Ali ne dajmo se prevariti – moć je u našim rukama.

Zato je uloga javnosti ključna; to treba naglasiti debelim masnim slovima, to treba ispisati po zidovima. Javnost kroji politiku, a partije joj se prilagođavaju pokušavajući da uberu poene, a u najboljem slučaju da je okrenu tamo gdje one žele. Pa ipak naša strana gubi, i to žestoko. I tu se postavlja pitanje zbog čega? Zašto se u istoriji ropstvo obnavlja kao po slijepoj nužnosti?

Jedan odgovor je, možda, da se promjena zbiva iznova. Samo prije nego li se promjena dogodi mogućnost mijenjanja titra; čas ka strani ovladanih, čas ka strani vladajuće klase – ko će izvršiti promjenu, o tome se radi, to je moć. I u jednom trenutku se događa prelom. Prevagnula je, najčešće, strana koja nije trebalo, a tlačenje se nastavlja (kada nas vlast ubaci u NATO, a da pri tom niko nije izabrao taj put, onda je riječ o nemoći.) Tada se, i ne samo tada, mora postaviti pitanje šta jeste politika? I tu se vraćamo početku, jer je pitanje otvoreno.

U nekom smislu politiku bih želio da vidim kao sveopštu mobilizaciju i zajedničku borbu protiv moći koja je u pogrešnim rukama. Politika je upravljanje, način upravljanja.

Sve što, dakle, treba da uradimo, jeste da tu moć otmemo, da je prosto uzmemo jer nam pripada – da počnemo da upravljamo sobom. To znači razbiti mitove, postati samostalan, govoriti, protivrječiti, razmišljati prije svega, ali i upravljati zajednicom, misliti o zajedničkom.

To prije svega znači, po mom uvjerenju, uzeti knjige u ruke.

Knjige u ruke? Razumijem da su mnogi razočarani, ali isto tako razumijem i da su mnogi kukavice pa je lakše izabrati depresiju i razočaranje nego suočiti se sa svim tim problemima. Mislim da depresija i izrasta iz kukavičluka, ali sigurno i iz slabe ishrane, nedovoljnog vazduha, prostora. Treba prekinuti sa svime, ustati i reći dosta. Usuditi se. A onda se mora ići do kraja. Za to je, izgleda, potrebna ogromna hrabrost i meni nije jasno zašto iznova srećem ljude koji se bore, koji oponiraju, prave gerilce današnjice, a koji su ipak razočarani. Čini mi se da ne shvataju značaj borbe; možda nisu dovoljno samokritični? Isto tako mislim da nisu svjesni snage koju u sebi nose. Drznuli su se da prekrše zabrane – pa možda su razočarani jer ih nisu dovoljni kršili? I u tome vidim još jedan problem; sve što nas je iko ikad učio jeste pogrešno.

Sve to treba odbaciti i uzeti knjige u ruke, pronaći nove uzore. Počev od masmedija, takozvanih zvijezda, idolabogova, sistema obrazovanja pa do roditelja, rodbine, prijatelja, sve su to, kad se uzme – „čast izuzecima“ – budale. Roditelji nas ne uče da treba da rizikujemo, jer, ili strahuju da će nas izgubiti, ili se boje da će izgubiti vlast nad djecom nad kojom (a naročito u Crnoj Gori) oni misle da imaju pravo – što je prava boleština psihoanalize, no elem – profesori moraju da održe autoritet u školi jer sprovode moć kojoj su potlačeni, a od rodbine treba da očekujemo samo najgore stvari.

Komšije? Komšiji neka crkne krava. Toliko o djetinjstvu i vaspitanju. Dakle, treba se izboriti sam i uzeti stvari u svoje ruke. Treba sebe vaspitati, to je ključ… Treba se dakle kockati (a kockanje je, uzgred rečeno, uvijek bilo pravi izvor iskustva kao i kafana); ako su svi filozofi bili kockari, ako je Dostojevski bio kockar, ako je Niče bio kockar, ako pravi kockari jedini imaju petlje da skoče kad niko ne smije da progovori, onda dakle, treba postati kockar. Treba baciti kocku. O tome se radi.

To je prava snaga politike: izazvati protivnika, rizikovati. Treba dakle izazvati vlast da odgovori, šefa da se razbjesni, policiju da izađe, profesore da strgnu maske, roditelje da nas mrze i tako redom. Onda se pokazuje ko je ko; i onda će se vidjeti da ispod svih tih naših naduvanih političara, kako u regionu tako i šire, stoje samo male kukavice, debeli trbusi, ili možda nepismeni roboti. Možda savijeni činovnici, a kod nas zasigurno, što bi rekli u Podgorici, kuvane teleće glave.

Autor je student filosofije